Bila jednom neka druga JA

Bila jednom neka druga JA. Tiša. Povučenija. Nevidljiva, čak i sebi. Hodala je svijetom spuštenih pogleda, da ne bi koga pogledala u oči i slučajno otkrila vlastitu ranjivost. Nosila je tišinu kao plašt, a osmijehe kao masku. Govorila je "dobro sam" dok se lomila iznutra. Bila je dobra svima – osim sebi.

Ta druga Ja znala je šta znači čekati. I nadati se. I razočarati se. Zgrčena izmedju želja koje nije smjela izgovoriti i snova koje je gurala pod jastuk da slučajno ne bi ometali tudje potrebe. Bila je ogledalo svima, ali nikad sebi. Gubila se u pokušajima da zasluži ljubav, potvrdu, toplinu – nesvjesna da se ni ljubav ni potvrda a ni toplina ne moraju zaraditi.

Ali jednog dana – ne naglo, nego polako, korak po korak – počela je buditi onu pravu sebe. Počela je govoriti "ne" bez grižnje savjesti. Počela je prihvatati čak i ono "da" kada je život vodio putem koji nije bio unaprijed zacrtan. Naučila je da njezina vrijednost ne zavisi od tudjih očekivanja. Da nije zadužena da svima bude dobro. Da je dovoljno što ona diše, osjeća, postoji.

Danas, kada je pogledam, i dalje vidim tragove nje – one stare, tihe, umorne. Ali više je ne žalim. Zahvalna sam joj. Jer da nije bilo nje, ne bih naučila koliko sam jaka. Koliko vrijedim. I koliko je važno birati sebe.

Bila je jednom neka druga Ja. A danas – napokon postaje ova JA. Cijela. Svoja. Slobodna i odlučna da bira i živi život kakav želi.