Na pragu dana sve izgleda moguće

Ovdje su najljepša jutra, nježnija nego bilo gdje drugdje. Čim svane, priroda se probudi tiho, kao da ne želi prekinuti san onih koji još spavaju. U toj tišini krije se posebna snaga – ona koja iscjeljuje i umiruje sve ono što je preko noći postalo teško.

Zrak je ovdje čist i proziran poput kristala. Kada ga udahnete, imate osjećaj da vam u pluća ulazi život sam – miris vlažne trave, svježe zemlje i nevidljive rose koja još drži kapljice na listovima. Ptice se oglašavaju s krošnji, ali čak i one pjevaju tiše, nekako s poštovanjem prema ovom svetom miru jutra.

Šuma u blizini polako otkriva boje. Sunce se probija kroz krošnje i pravi pruge svjetlosti koje plešu po mahovini. Ako se tada zaustavite i samo slušate, čućete da priroda diše. I ta tišina – najljepša je melodija koju možete ponijeti sa sobom u dan.

Tu, na pragu dana, sve izgleda moguće. Nema briga, nema težine. Postoji samo svježina koja ispire umor i vraća nadu. Svako jutro je prilika da krenemo ispočetka, da budemo zahvalni na još jednom dahu, na još jednom izlasku sunca.

Ovdje su jutra najljepša jer podsjećaju na jednostavnost – da sreća dolazi kada stanemo i budemo prisutni. Kada pustimo da nam rosne kapi s grana smoče lice, a tihi vjetar razmrsi kosu. I kada shvatimo da ništa drugo zapravo nije važno osim tog prvog svježeg daha i tihog pogleda u novi dan.