Nismo nestali, nismo prestali

Znaš… Svaki put kad se nadjem u našem gradu, imam osjećaj da si tu. Ne fizički — ne! Svjesna sam da se u takvom obliku nećeš pojaviti. Ali tu si: u zraku, u valovima, u načinu na koji mi se srce stisne pa pusti, kao plima i oseka.

More nas ne zaboravlja. U njemu još uvijek postojimo — kao da nikad nismo napravili ni jedan jedini pokret jedno bez drugog. U školjkama još uvijek umjesto bisera čuva naše neobuzdane smijehove, u svojim valovima presipa sve one naše nikad izgovorene riječi.

Možda su ljudi zaboravili. Ali nijedno od nas dvoje nikad nije ni pokušalo uvjeriti sebe da je prošlo. Jer nijedno od nas dvoje ne vjeruje u kraj. Jer more ne vjeruje u kraj. Ono i dalje pamti kako smo jedno drugo doživljavali kao dom i kako smo se voljeli najtiše, a najviše.

Tvoje ime i dalje živi u mojim tišinama, u pogledu što uvijek iznova traži srcu najdraži horizont. A on me svaki put podsjeti na tvoje blage oči.

Uvijek kad sam tu, prolazim našim stazama. Zatvaram oči. I znaš šta? Uvijek si tu - pokraj mene. Te su staze davno isprale kiše, ali trag duše — on se ne briše. More me grli tobom. I kao da šapuće: niste nestali, niste prestali.

I dok stojim na obali naših uspomena, osjećam to najjasnije: nas dvoje još uvijek postojimo. Trajemo. Oduvijek. I zauvijek. Možda ne u ovom svijetu, ne u sadašnjici, već tamo gdje valovi šapuću ono što mi šutimo, tamo gdje ljubav ne traži dozvolu da bude. Tamo smo još uvijek živi. Tamo još uvijek postojimo. Ti i ja. Bez buke. Bez pitanja. Bez kraja. Jer more ne zna za kraj. Ne priznaje ga. Ono nas pamti. Kao i ja koja još uvijek nosim tvoje ime pod kožom.