U inat dijagnozama

Griješila sam. Jesam. Prema nekim ljudima koji nisu znali, ili jednostavno nisu htjeli ispuniti moja očekivanja. I sada znam: baš ona su ta koja emotivce poput mene mogu odvesti u propast. Ako se ne trgneš i malo promućkaš glavom. Kad se riješiš iluzija, kad neke stvari i pojedine ljude konačno ugledaš u pravom svjetlu, kad se prestaneš samozavaravati – e tad život postaje nešto sasvim drugo. Tek tada možeš oprostiti sebi sve utvare kojima si se hranio, sva nepotrebna očekivanja koja su te dovodila do besanih noći i hiljadu prolivenih suza. Zbog nemoći. Zbog uvrijedjenosti, ozlojedjenosti ega ili čega već. Zbog hiljadu pitanja koja su godinama ostajala bez odgovora. Sada znam: oprostiti sebi i oprostiti drugima, prihvatiti ih takve kakvi jesu, najveći je poklon koji čovjek sebi može dati. Dug i mukotrpan je put do tog saznanja. Oni koji ne rade na sebi, koji se uprkos tome da 'znaju' kako nešto kod njih »ne štima«, niti ne potrude promijeniti, koji ne priznaju svoje »nesavršeno...

Rijetko govorim o tome koliko je teško bez tebe bitisati. Nekada dok čekam da zaspim, naidje neka uspomena, neka naša pjesma, i duša mi je pjeva na sav glas, jako, kao da će nešto promijeniti, nešto ljepše donijeti. Tebe vratiti. A znam da neće. I nekada baš ne znam zašto uopšte postoje riječi, kad njima ne mogu objasniti niti ovo jedno nedostajanje. A ima ih u mom životu za nečija tri. Ljudi koji takav gubitak nisu doživjeli mogu biti sretni. I sve riječi ovoga svijeta, koje bih ponekad htjela napisati, ne bi razumjeli. Oni koji jesu, znaju sve i bez ijedne moje riječi. I jedino oni me mogu razumjeti. Još uvijek ti imam toliko toga reći. Toliko mojih riječi i dalje putuje ka tebi, toliko priča još uvijek samo tebi upućujem. Toliko zagrljaja koje sada šaljem nebu, a samo želim... Samo makar još jednom zagrliti TEBE... Nema dana kad to ne poželim. I nema dana kad ti ne postavim bar jedno pitanje, ali ono baš uvijek ostane bez odgovora; nema dana da ne sanjam snove a da ih baš tebi ne po...

I da ne ispadne da se u svom pisanju stalno bavim drugima, da ih ponekad čak i 'kritikujem', danas sam odlučila da navedem i neke svoje mane. Znam pogriješiti i ja, naravno. Znam u trenucima uvrijedjenosti, ishitreno i bez imalo razmišljanja, i sama uvrijediti, izgovoriti riječi koje sekundu kasnije požalim. Ali kad vidim da sam to učinila/izrekla pogrešnoj osobi, znam se i izviniti. Ako ta osoba prihvati moje izvinjenje dobro, ako ne – njena/njegova stvar. Svi smo ljudi, i svi pokatkad griješimo, zar ne? Ali ne priznajemo svi svoje greške, to mi je već odavno jasno. I ne prihvata svako izvinjenje, ma kako iskreno bilo. Neke stvari jednostavno ne mogu niti hoću da oprostim. Pogotovo one koje ja nikome nikad ne bih učinila. Zlobu, pakost, sebičnost, nepoštovanje, razne manipulacije i laži. Uvijek mi je istina bila jedno od najvažnijih načela u životu. I kako znam za sebe, svaka laž, ma odakle i od koga došla, zaboljela me više od nje. Ima u jednoj Čolinoj pjesmi stih koj...

Kad nas život baci na koljena, kad nam priredi neko neprijatno, bolno iznenadjenje, ako i dalje činimo dobro, ako se i dalje trudimo ostati čovjek, uprkos gorčini koja nas povremeno zahvati, vremenom se uspijemo bar na trenutke otrgnuti od svoje nemoći, razočarenja, od svega što nam ne dozvoljava 'do kraja' prodisati. Ako smo ljudi. Oni koji se to i ne potrude biti , ukopaju se u svoju bol, u tjeskobu koja nikako da prodje, jadni i čemerni, 'tješeći se' kako imaju svo pravo, zbog svog nemirenja sa sudbinom, zbog svoje nemogućnosti prihvatiti i pomiriti se s njom, svog vječitog nezadovoljstva i 'igranja žrtve', drugima nanositi štetu. Jer eto: »Zašto bi se neko drugi trudio da i dalje živi najbolje što može i zna, zašto bi se neko, uprkos ne baš prijatnim stvarima koje su mu se dešavale, i dalje znao i mogao radovati sitnicama koje mu život nesebično daruje, kad ja nisam to sposoban?« I ako se zbog svoje nesposobnosti pronalaženja izlaza iz svoje situacije ...

Poznajem neke divne ljude. Ljudine zapravo. One koji još uvijek, uprkos ovom haotičnom svijetu, vjeruju u dobrotu, u poštenje, u ljudskost i zahvalnost. Nikome ništa loše u životu nisu učinili. Žive svoj život, ni na trenutak se ne zamarajući tudjim. Ne dijele „pametne“ savjete kad se to od njih ne traži. Ne tračare, ne kleveću, pronašli su svoj mir, i ne pomišljajući da bi na bilo koji način stvarali nemir drugima. Dragim ljudima u svakom trenutku oslonac su, podrška, raduju se njihovim uspjesima ali isto tako i tuguju s njima kad ih zadese neki nemili dogadjaji. Slamka su spasa kad se na njihovim putevima nadju osobe koje nikako ljudima ne možeš nazvati. E, samo te i samo takve LJUDE ubuduće želim u svom životu. Jer i mene čine boljom osobom. Jer me svojim prisustvom i djelima obavezuju da se i sama trudim u tom smjeru. Jer me svakodnevno podsjećaju da trebam biti zahvalna što su baš takvi kakvi jesu, dio mog života. Mog svijeta. Danas nazdravljam svima njima, i nazdravljam s...

Ne podnosim osobice koje same sebe smatraju najboljima, nenadoknadivima. Savršenima. Koje se na svakom koraku hvale svojim 'dobrim' djelima   – ne daj Bože da neko za to ne sazna, kakva bi to katastrofa bila! A 'vamo… Nanose drugima više štete nego koristi, e, za to se ne zna. O tome šutimo, zar ne? Vidimo trun u tudjem oku, a balvane u svom ne! Valjda čovjek dobro čini prvenstveno radi sebe, pa tek poslije radi drugih. I valjda se ne hvali kako je učinio nešto, bilo što, kako je pomogao nekome, bilo čime: blizinom, lijepom riječju, zagrljajem, toplinom, ljudskošću. Dovoljno je da sam zna kako je to divan osjećaj: znati da je u živote drugih unio barem nešto od toga i da se to nikad neće okončati. Još je ljepši osjećaj šutjeti o tome, živjeti život najbolje što možeš, baviti se ponajprije sobom, pokušati svakog dana biti bolji čovjek. Ne ulaziti u tudje živote s namjerom da štetiš, klevećeš, podapinješ nogu tamo gdje bi pružena ruka bila prijeko potrebna. Ako već ne...

Ne okreći se! Niko više tu ne stanuje. Niko te osmijehom ne dočekuje. Više ti se niko ne raduje. Nikad više i neće.  Samo se ne okreći, ne traži draga lica na balkonu. Ne očekuj da će ti ona pritrčati i zagrliti te jako, najjače. Onako kako se dušom grli. Ne očekuj majkin najradosniji osmijeh dok te na vratima čeka.  Ne okreći se. Ničeg tvoga više tamo nema, ničeg osim uspomena. Zato samo prodji. Manje će boljeti...

Što više sunca. Topline. Što više proljeća u nama. Mirisa najdražeg cvijeća. Što više jakih iskrenih zagrljaja. I nježnosti. Povjerenja. Uzajamnog poštovanja, oslonca, podrške. Što više »sitnica« koje to nikako nisu, a koje život znače. Što više ushićenosti zbog ljepote. Mira i spokoja u duši. Njega ponajviše. I smijeha, onako od srca. Što više duše, Čovjeka u sebi, što više dobrih ljudi oko nas. Onih drugih što manje ili - ako je ikako moguće - nimalo.   Drage žene, sretan nam 8. mart. I namjerno sam izostavila ono 'naš dan', jer bi svaki dan trebao biti NAŠ!    

Treba znati drage ljude dočekati raširenih ruku, nakon svakog pada. Očima njihovim osmijeh nacrtati, u ogledalu bilo kojeg grada. Treba znati istim darovati bar zrno radosti, barem kap veselja. Sve dobro što pokloniš, kad-tad se tebi vrati - inače sve ostaje samo pusta želja. I ne treba ti neka snaga silna da osobi dragoj uljepšavaš dane. Da kad pada kiša - dosadna, obilna, budeš baš njoj sunce koje jutrom svane. I na kraju: treba ipak Čovjek biti bez obzira na sve proživljene rane. Dušu pokazivati, nipošto je kriti, jer je ona sve što poslije nas ostane.  

Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Posmatram jato galebova kako ga prelijeću, pomislim na prolaznost. Pomislim kako ništa u našim životima ne traje dovijeka. Osim duše. Ona ne umire. Samo se seli od jednog do drugog svijeta, od jednog do drugog insana. Ili iz insana u biljku, muhu, leptira. Možda u jedan sasvim običan list kog prvi dašak jesenjeg vjetra otpuhne s grane. Zavisno od toga kako si i šta si živio za svojih ovdašnjih dana. Da li si davao, tješio, podržavao ili si otimao, ranjavao, lagao... Da li si bio Čovjek ili neko koga samo tako zovu. A ti... Ti jesi bio Čovjek, u svakom smislu, u svakom pogledu. Toliko toga si mi dao, toliko toga si me naučio... Za tri buduća života neću ti se moći dovoljno zahvaliti. Gledam plavo nebo, gledam more. Vidim tvoje oči. Dušu ti vidim. Osjećam je, gdje god da pogledam. Gdje god da se nalazim. Nastanila se u meni, znam po tome što te i dalje isto kao nekada volim. Što ti i dalje pripadam cijelim svojim bićem. Što sam i dalje, ...

Prerano, mnogo prerano si nas napustio. Uostalom, svako drag, ma koliko imao godina, uvijek ode prerano. I svjesna sam činjenice kako ti ne moram nijednom riječju reći koliko mi nedostaješ. Svjesna činjenice da sve to znaš. Ali... Trebao si me onako istinski zagrliti – kao što znaju grliti samo pravi očevi - još barem milion puta. Trebao si mi još barem toliko puta reći, s onim posebnim sjajem u očima, koliko si ponosan na mene. Trebao si me još sto godina podržavati, dijeliti mi savjete zlata vrijedne kojih se i danas svakodnevno prisjećam. Znam da me i danas pratiš u svemu što činim, znam da odozgo paziš name i da me čuvaš... I da možeš i danas, 22 godine poslije, biti ponosan na mene. Jer živim i dalje onako kako si me ti učio. Živim i dalje tvoje vrijednosti, tvoja uvjerenja. Tvojim načelima se vodim. Do kraja svog života ponosna na činjenicu da si baš ti bio moj tata. Ponosna na sebe jer sam bila i ostala zauvijek tvoja kćerka. Još u sebi osjećam tvoju beskrajnu ljubav, beskrajnu ...

Naučila sam (iliti naučili me neki »ljudi«): - Nikad nikoga ne stavljaj ispred sebe. - Otarasi se iluzija, mirnije ćeš živjeti. Lakše disati. - Čuvaj svoje snove, želje, nade i ne pričaj o njima. Ljudi su skloni uništavati ih. - Ne omalovažavaj nikoga. Ne tračaj, ne sudi, ne pokušavaj mijenjati druge. Bavi se prvenstveno svojim životom, drugi nek' sa svojim rade šta hoće. To je njihov izbor. - Neka te ne dotiču tudje laži, ogovaranja, petljanja u tvoj život, 'pametovanja' kako bi trebala živjeti. Svako svijetu nudi ono što nosi u sebi i tu lijeka nema. - Ti sama najbolje znaš kakva si osoba i koliko vrijediš, nek' te boli briga za tudja mišljenja. - Uvijek stani na stranu pravde i govori istinu, ma koliko se to nekim ljudima ne svidjalo. - Okani se negativnih misli. Sjeti se samo koliko lijepog si u životu doživjela. Ne prestani se nadati i vjerovati da te još puno lijepog čeka. - Budi zahvalna ljudima koji su uz tebe ne samo kad ti je lijepo, već i kad nije sv...

Nikad u životu nisam za sebe ni pomislila a kamoli izrekla, kako sam savršena. Ili ne daj Bože - bezgriješna. Ta čovjek sam samo, sa svim svojim vrlinama i manama. Ali poznajem osobe koje same sebe smatraju takvima i koriste svaku priliku da to naglase. Pa se pitam, budući da smo svi čuli za izreku "Nobody is perfect", kako neko uopšte može poželiti biti to i hvaliti se time da je NOBODY.  

»Korak po korak« rekla mi je, smiješeći se. Pročitala me je k'o bukvar, osjetila kako mi strpljenje nije baš najjača strana. Znala je dobro da sam još uvijek brzopleta. Da još uvijek želim sve postići SAD i ODMAH, iako sam se kroz život nebrojeno puta uvjerila da se stvari obično dešavaju i želje ispunjavaju kad ih pustiš, kad dozvoliš svemiru da odradi svoje, uvijek iznova bi na površinu isplivala moja nestrpljivost, moja nemogućnost »pustiti«, moje grčevito stezanje želja, nastojanje da što prije riješim nedoumice, strahove… »Ako želiš pisati, piši. Ako želiš misliti – misli. Ali usmjeravaj svoje misli ka pozitivnim stvarima, piši o njima, ima ih u tvom svijetu dovoljno da prekriju crninu koja se pokatkad pomoli ispod te gomile jarkih boja kojima te život svakodnevno obasipa.« I eto, sad pišem. I mislim. I trudim se misliti pozitivno, misliti misli zbog kojih će mi se duša smiješiti. Priznajem, ne uspijeva mi uvijek. Doživljavala sam tokom života i previše bolnih iskustava ...

Ljudski je biti sretan, isto kao što je ljudski i tugovati. Ljudski je biti snažan, isto kao što je ljudski biti slab. Ljudski je opraštati, ali je ljudski i kad preko nekih stvari ne možeš preći. Ljudski je griješiti, ali je ljudski i izviniti se ako si sposoban uvidjeti svoje greške. Ljudski je voljeti, ali je ljudski i postati ravnodušan do ljudi koji te na bilo kakav način povrijede. Ljudski je biti nekome blizu, ali je ljudski i distancirati se od onih koji se prvi od tebe udalje. Ljudski je moliti za pomoć, isto kao što je ljudski pomoći nekome.   Svi smo samo ljudi, i sve negdje duboko u nama čuči: i dobro i loše. Šta ćemo od toga odabrati i na kakav način ćemo živjeti, samo je naša odluka. I uvijek imamo izbora: biti ili ne biti Čovjek. Niko nikoga ne bi smio ni »kriviti« ni prebacivati odgovornost na njega zbog svojih postupaka. Ja ću i dalje po svome – srcem, ali ću dobro gledati s kim, jer nisam više naivna niti sam budala.

Šutnja nije uvijek zlato. Nekad može postati čir na želucu, nekad ne daj Bože i nešto puno gore. A može se protumačiti kao prihvatanje i odobravanje nekih nepravdi koje se dešavaju. Zato više neću da šutim. Došlo je vrijeme da i ja ispričam svoju stranu priče. I nije me uopšte briga ko će se pronaći u mojim riječima, ko će šta misliti ili reći. Dosta je bilo šutnje s moje strane, dosta njihovog hvalisanja i prekrajanja istine u svoju korist samo da bi pred narodom ispali bolji nego što ustvari jesu. Dosta nepravde, bezobzirnosti i štete koju su nanijeli i još uvijek nanose majci. I šta su samo mislili? Da sam mutava, nesposobna kao oni? Da ću mirno i bez ijedne riječi posmatrati sve to?! Najprije bih zamolila one koji imaju djecu, da zamisle kako ih imaju dvoje. Jedno od njih živi u inostranstvu, dok drugo koje živi u istom gradu kao roditelj, potpunim ignorisanjem svoje sestre ili brata (nije bitno), odluči da ga smjesti u dom za stare osobe. Znači, dovodi ga/je pred svršen čin bez bi...