Ipak, toliko je čovjeka još ostalo u meni

Griješila sam. Jesam. Prema nekim ljudima koji nisu znali, ili jednostavno nisu htjeli ispuniti moja očekivanja. I sada znam: baš ona su ta koja emotivce poput mene mogu odvesti u propast. Ako se ne trgneš i malo promućkaš glavom. Kad se riješiš iluzija, kad neke stvari i pojedine ljude konačno ugledaš u pravom svjetlu, kad se prestaneš samozavaravati – e tad život postaje nešto sasvim drugo. Tek tada možeš oprostiti sebi sve utvare kojima si se hranio, sva nepotrebna očekivanja koja su te dovodila do besanih noći i hiljadu prolivenih suza. Zbog nemoći. Zbog uvrijedjenosti, ozlojedjenosti ega ili čega već. Zbog hiljadu pitanja koja su godinama ostajala bez odgovora. Sada znam: oprostiti sebi i oprostiti drugima, prihvatiti ih takve kakvi jesu, najveći je poklon koji čovjek sebi može dati. Dug i mukotrpan je put do tog saznanja. Oni koji ne rade na sebi, koji se uprkos tome da 'znaju' kako nešto kod njih »ne štima«, niti ne potrude promijeniti, koji ne priznaju svoje »nesavršenosti«, nikad neće shvatiti, da taj proces transformacije može trajati godinama. I šta sve čovjek može progutati i pretrpiti, dok jednog dana konačno ne stane u kraj svoj toj vlastitoj bijedi u koju ga dovelo puko samozavaravanje. Ne, nisu svi ljudi uvijek dobri – i to sam naučila. I ne treba to uzimati za zlo, ne treba pamtiti uvrede, ponižavanja, malodušnost i sebičnost osoba koje prolaze kroz tvoj život. Ja ću ipak pamtiti samo ono lijepo što smo zajedno doživjeli. Jer se tako lakše, ljepše i mirnije živi. Nek' se oni nose samo sa onim stvarima koje su sušta suprotnost tome. Njihov je to izbor koji ama baš nikakve veze sa mnom nema.

Griješila sam. Jesam. Ali bih se, čim bih to uvidjela, izvinila, zamolila za oproštaj. Toliko sam barem mogla učiniti. Zbog sebe same, ali i zbog njih. I nikako nije na meni ako mi neko ne može ili ne zna oprostiti. Nikako nije moja stvar ako je neko zlopamtilo i pored milion lijepih stvari koje smo zajedno doživjeli, pamti samo loše (čak i ono umišljeno), dok sebe samog smatra savršenim i bezgriješnim. Koji druge ne poštuje ni toliko da bi se katkad potrudio i s punim pravom izgovorio tu tešku stranu reč »Izvini!«

Griješila sam. Priznajem. I neke greške ničim ispraviti ne mogu, ma koliko to željela. Nijedno »Izvini« ne može to. Svjesna sam da ću cijeli život ispaštati zbog njih. Ali ću se svim silama truditi da ih ne ponovim više nikada. Ni prema kome. Ipak, toliko je čovjeka još ostalo u meni.