U inat dijagnozama

Da pronadjemo sebe bar toliko da se nikad više u drugima ne izgubimo. Da zavolimo sebe prije nego što nas ubije tuga zbog onih koji nas ne vole. Da svoje vatre sačuvamo samo za one koji se plamena ne boje. Da ne zaboravimo riječi poput 'hvala' i 'oprosti'. Da tu drugu što rijedje čujemo. I ako ikako može, nikad ne izgovorimo. Da prestanemo jurišati na neosvojive tvrdjave, jer time samo povredjujemo sebe. Da ne trošimo ni gram energije na nebitno. (A bitno je samo ono što je duši smiraj.) Da napokon naučimo reći NE svemu onome čemu nam se srce odupire. Da nas oluje ne ogole, već da nas, ako se već moramo uhvatiti s njima u koštac, barem malkice pomjere s mjesta na kome smo se predugo zadržali. Da se radujemo običnim stvari, običnim ljudima i običnim trenucima. U očekivanju onih posebnih možemo propustiti sve radosti ovih prvih. Da se više grlimo a manje šutimo. Da i u pobjede i u poraze ulazimo hrabro i odlučno, sa srcem što kao štit pred nama stoji. Da budemo strpljivi ...

Ne postoji Nobelova nagrada za ljudskost. Ali da se kojim slučajem dodjeljuje, tačno znam ko bi je trebao primiti. Neko, ko svojim riječima i nastupima svaki put 'natjera' čovjeka da vrišti i plače od smijeha. Neko ko svakog decembra na Radio 1 vodi 28-satni dobrotvorni maraton gdje se prikupljaju sredstva, prvenstveno za porodice koje žive u neimaštini. Neko radi koga se ljudi u ogromnom broju odazovu i za samo dvadesetiosam (brojem: 28) sati prikupe 1. 154.873,60 €. I isti taj neko plače nad tom sumom. Od sreće. Od ponosa. Što je eto, i siromašnim ljudima u Sloveniji dato da barem ove decembarske praznike prežive u sreći i blagostanju. Neko ko se sa suzama u očima zahvaljuje Sloveniji. A trebao bi se zahvaliti ponajprije sebi. Jer je i pored svega što ga je u životu snašlo, ostao čovjek. Jer u doba kad se normalnim ljudima u glavi sve češće poradjaju pitanja o moralu, etici i osobinama ljudi oko nas, vraća vjeru u dobrotu i ljudskost. U nesebičnost. Vraća osmijeh na lica ne...