Opet je decembar...

Zima će. Opet. I decembar je. Opet. Polako se bliži svom blistavom vrhuncu. Mjesec kad ljudi konačno postanemo Ljudi. Opet. Kad jedni drugima želimo sve od dobrog najbolje. Od lijepog najljepše. Od svega najviše. Prijatelj prijatelju. Prolaznik prolazniku. Stranac strancu. Kad smo svi mi dobri, susretljivi, osmijehom ozareni. Kad se u nama gomila pregršt želja, odluka i planova za godinu koja dolazi.

A šta je s ostalim mjesecima? Koliko smo spremni podržati, poslušati, pružiti ruku drugima u aprilu? Septembru? Da li nas stvarno samo sjaj božićnih i novogodišnjih dekoracija podsjeti u čemu je zapravo smisao našeg postojanja, zašto nam je život dan i zašto se, na kraju krajeva, ljudima zovemo?

Svakog je decembra isto. I svakog januara. Ništa se, bojim se, osim broja na kraju godine, ni sada promijeniti neće. Ni u nama, ni oko nas. A trebali bi. Početi od sebe. Odlučiti ovako naprečac, svako za sebe, da ovog časa postanemo bolji. Pristupačniji. Trebali bi naoružati se tolerancijom, strpljenjem, dobrotom. Razumijevanjem. Svaki put kad nam se za to ukaže prilika. Bez obzira na datume, godišnjice, praznike ili rodjendane. Jer nema dana u godini, a da neko od nas nije nesretan, izgubljen, tužan ili usamljen. Svi smo to katkad osjetili na svojoj koži, zar ne? Pa kad smo već znali potražiti pomoć sebi, kako onda možemo smetnuti s uma da je ponekad prijeko potrebno pružiti je drugima?

Trebali bi. Pokušati bar. Svaki mjesec i sebi i drugima učiniti decembrom. Jer nikad nije do mjeseca. Uvijek je samo do nas.