Živjele predrasude!

Poštovani roditelji, staratelji i svi ostali koji imate bilo kakvog udjela u odgoju djece!

Obavezno povucite svoje dijete ka sebi svaki put kad vidite da vam neko u kolicima ide u susret - i pet puta dnevno ako treba. Jer mi jurimo ulicama gradova k'o stampedo, ne gledamo oko sebe već gledamo u nebesa, i nije nam ni najmanje bitno hoćemo li koga pregaziti ili ne. Pogotovo nas nije briga za djecu!

Obavezno skrenite pogled na drugu stranu kad vam se približimo. Time ga motivišete da i on učini isto, jer nije pristojno buljiti u nas. Ali možete slobodno okrenuti se za nama kad već prodjemo i duboko uzdahnuti. Jer vam je teško kad vidite nekog ko ne može hodati. Jer je nama, eto, najveća satisfakcija i dostignuće u životu kad vidimo da je i drugima teško zbog nas.

Obavezno mu na pitanje »A zašto ova teta ne hoda?« odgovorite »Bole je noge!« i s tim završite svaku debatu na tu temu. Ignorišite svako sljedeće pitanje, koje vam vaše dijete postavi. Tako će živjeti u ubjedjenju da svakog od nas bole noge i da su sve naše dijagnoze iste. Jer nama, eto, nema veće radosti od te kad nas sve strpate u isti kalup.

Obavezno mu svojim primjerom ukažite na to, da bi nas svako njegovo pitanje moglo potresti. Da ni u najludjem snu nemamo želju nikome govoriti o sebi. Da nam uplitanje mimoilazećih ljudi u život, bilo ono ma koliko dobronamjerno, može stvoriti brdo neprijatnosti i dovesti nas u neznamkojeporedu stanje očaja. Jer mi eto, osim svog očaja i vašeg sažaljenja, ništa drugo u životu ne posjedujemo. Niti želimo.

Obavezno zabranite svom djetetu da nam pridje, da nas pita zašto se kroz život vozimo, dok ostali u njegovom okruženju, pa i on sam, hoda. Nek vaše zlato raste u uvjerenju da je svaki kontakt sa nama zabranjen, nemoguć, čak nepoželjan. Može naša bol u nogama, ne daj Bože, preći na njega, ili na vas. Nikad se ne zna!

Obavezno mu kroz život proslijedjujte svoje zablude, svoju nezainteresovanost, svoje neznanje. On će se, kao i svako poslušno dijete, ugledati na vas, pa će to isto učiniti svojoj djeci. Bravo! Samo tako ćete uspjeti svojim normalnim potomcima uskratiti svaku mogućnost da bi ikada upoznali nas »nenormalne«. Jer mi, eto, predrasude svih vrsta, svih boja i dezena naprosto obožavamo, i to se nikad neće promijeniti.

Obavezno ga lišite dječje razdraganosti i znatiželje, nek' tako miran i siguran i sputan u nastojanjima da živi svoj život, i kao odrasla osoba korača držeći vas za ruku, nek' ne skreće na staze koje nisu ni vaše ni njegove. Nek' i ne pomisli nikad kako vaše zablude i vaša ubjedjenja nemaju ama baš nikakve realne osnove, i da naši životi u mnogim segmentima mogu biti čak bogatiji od njegovog (vašeg). Nek' nam se nikad ne poželi približiti i stvarno upoznati gorak i pretežak život jadnih invalida. Jer se mi, eto, više od svega, ponosimo činjenicom da živimo nadasve težak i jadan život i koristimo svaku priliku da cijelom svijetu dokažemo da jednostavno nije naše da živimo sretni i bezbrižni. I da volimo život. To možete samo vi.

 

 

 

 

 

 

Slika: Internet 

P. S. Napisano povodom 3. decembra - Medjunarodnog dana osoba sa invaliditetom