Svaka vam čast, ljudine!

Ne postoji Nobelova nagrada za ljudskost. Ali da se kojim slučajem dodjeljuje, tačno znam ko bi je trebao primiti. Neko, ko svojim riječima i nastupima svaki put 'natjera' čovjeka da vrišti i plače od smijeha. Neko ko svakog decembra na Radio 1 vodi 28-satni dobrotvorni maraton gdje se prikupljaju sredstva, prvenstveno za porodice koje žive u neimaštini. Neko radi koga se ljudi u ogromnom broju odazovu i za samo dvadesetiosam (brojem: 28) sati prikupe 1. 154.873,60 €. I isti taj neko plače nad tom sumom. Od sreće. Od ponosa. Što je eto, i siromašnim ljudima u Sloveniji dato da barem ove decembarske praznike prežive u sreći i blagostanju. Neko ko se sa suzama u očima zahvaljuje Sloveniji. A trebao bi se zahvaliti ponajprije sebi. Jer je i pored svega što ga je u životu snašlo, ostao čovjek. Jer u doba kad se normalnim ljudima u glavi sve češće poradjaju pitanja o moralu, etici i osobinama ljudi oko nas, vraća vjeru u dobrotu i ljudskost. U nesebičnost. Vraća osmijeh na lica nesretnima, donosi božić i najljepše darove na stolove koji tokom godine baš i nisu bili pretrpani hranom.  

Nisam baš neki idolopoklonik u životu. Nikad nisam bila. Ali njemu skidam kapu. I trebala bih, mada teško, ustati svaki puta kada ga spomenem. I ja, ali i svi ostali.

Denise, hvala ti što postojiš – baš takav kakav jesi. Hvala cijeloj ekipi Radia 1 što evo već osam godina uljepšava decembar ljudima kojima život nije baš prijateljski naklonjen. Za svako ozareno dječje lice na kome ste ikada nacrtali osmijeh u moje ime i u ime svih tih malenih (a najvećih) predivnih duša hiljadu puta vam HVALA.

 

A tebi Denise, ovom prilikom obećavam: ako te ikada upoznam (a svim se srcem nadam da hoću) majke mi moje, ustaću sa ovih kolica i stajati makar dvije minute. Minutu u čast tebi, drugu u čast svih vas na Radiu 1.