Sretna nam nova!

Da pronadjemo sebe bar toliko da se nikad više u drugima ne izgubimo.

Da zavolimo sebe prije nego što nas ubije tuga zbog onih koji nas ne vole.

Da svoje vatre sačuvamo samo za one koji se plamena ne boje.

Da ne zaboravimo riječi poput 'hvala' i 'oprosti'. Da tu drugu što rijedje čujemo. I ako ikako može, nikad ne izgovorimo.

Da prestanemo jurišati na neosvojive tvrdjave, jer time samo povredjujemo sebe.

Da ne trošimo ni gram energije na nebitno. (A bitno je samo ono što je duši smiraj.)

Da napokon naučimo reći NE svemu onome čemu nam se srce odupire.

Da nas oluje ne ogole, već da nas, ako se već moramo uhvatiti s njima u koštac, barem malkice pomjere s mjesta na kome smo se predugo zadržali.

Da se radujemo običnim stvari, običnim ljudima i običnim trenucima. U očekivanju onih posebnih možemo propustiti sve radosti ovih prvih.

Da se više grlimo a manje šutimo.

Da i u pobjede i u poraze ulazimo hrabro i odlučno, sa srcem što kao štit pred nama stoji.

Da budemo strpljivi do vlastitih snova, nekima treba samo malo više vremena da se ostvare.

Da se nadamo više nego što strahujemo.

Da ne tražimo smisao života već sreću, jer je sav smisao baš u njoj.

Da slavimo tudje uspjehe baš kao i svoje.

Da imamo sve što nam treba da postanemo onakvi kakvi želimo biti.

Da poklanjamo sebe i sve najbolje u nama samo pravim ljudima.

Da nas nikakva daljina ne spriječi da dragim ljudima budemo blizu.

Da uvijek imamo nekoga kome ćemo prvom javiti dobre vijesti.

Da spokojem budimo jutra i uspavljujemo noći.

Da i usred zime uspijemo u sebi probuditi proljeće.

Da uživamo u životu, i da taj isti život bude ponosan na nas.

Da češće zavirujemo u svoje srce nego u tudje živote.

Da prestanemo očekivati od ljudi da za nas čine ono što mi činimo njima.

Da volimo glasno, jer možda tako ohrabrimo i druge.

I da konačno naučimo ne davati cijele sebe onima koji nam zauzvrat nude 2%. 

Pa sretna nam nova!