U inat dijagnozama

Nemoj nikad meni o meni. Vodila sam bitke i ratove na mjestima gdje noga najvećeg junaka ni u najludjem snu ne bi kročila. Pobjedjivala sam i gubila, padala i dizala se uvijek iznova, ali se nikad predala nisam. Ama baš ništa o tome ne znaš. Ona sam koja, gdje god da je put odvede, nosi sa sobom milijardu lijepih uspomena. Ona, koju te iste ponekad grlenim smijehom obgrle, a ponekad strovale u najdublje ponore. Pa se potpuno sama izvlači iz njih govoreći: »Nije mi ništa!« ili »Dobro sam!« Ona sam koja priča s drvećem, pticama, oblacima, olujama. I sa morem pričam, kad god se nadjem u njegovoj blizini. Tebi je taj jezik totalno nerazumljiv, zato nemoj. Ja u letu ptice, mirisu cvijeta pored puta, osmijehu djeteta u prolazu, u sjaju zvijezda i svjetlucanju svitaca, stapanju sunca s morem u ljetnim večerima vidim nešto veličanstveno, nešto totalno magično. Mene sve to opčinjava, dok ti to i ne primječuješ. Nemoj nikad meni o meni. Jer nemaš pojma koliko golgote je u ovom životu d...

Dobro je živote, naučili smo lekciju: nikad više ne trebamo nuditi bilo kakvu vrstu pomoći osobama koji istu tu od nas nisu tražili, osobama kojima ona kao nije potrebna.  Koji je kao ne žele. Koji nas čak išamaraju riječima kad to pokušamo ili čak učinimo. Koji nam zauzvrat ponude samo prijekore i nesuvisle primjedbe. Koji u nama traže i vide samo ono loše. Pamte samo ono loše koje su u 99 % slučajeva umislili, dok sve dobro zaboravljaju. Ignorišu, ili čak negiraju. Ali mi im nećemo više zamjerati, zar ne? Jednostavno nisu navikli ni na ljepotu ni na dobrotu. Kao da ih se boje i izbjegavaju ih. Ne priznavaju. Vjerovatno nisu sposobni ni spremni prihvatiti sebe takve a kamoli nas toliko drukčije. Kao da živimo u nekim odvojenim galaksijama. Ograda je to, koju, ma koliko se trudili i čime god pokušavali, nikada nećemo moći srušiti, jer je skovana od čelika. Ali to je njihov problem, nikako ne naš. Ne trebamo se više time zamarati.   Sve je u redu živote. Učimo polako lekciju...

Biti i sanjar i borac u isto vrijeme ne može svako, pogotovo ne u današnji vakat. Nekima je to Bogom dano, opet druge život na to primora.  Ja definitivno pripadam ovim prvima (bar što se borca tiče - borim se čini mi se od prvog dana svog postojanja). Jer sam u inat rodjena, u inat preživjela sve moguće što čovjek preživjeti može (i valjda, po nama nekom nepoznatom 'zapisu', mora!), ali sam i dalje srcem vodjena. I uvijek ću to biti.

Mora biti: negdje još postoje jutra čija srca kucaju jače u tvojim rukama. Negdje još postoje – nisi mogao sve odnijeti! Ovdje jutra na nas zaboravljaju, ne pamte promrzlu prozračnu zoru ogrnutu tvojom bijelom košuljom, sa omčom oko vrata. Ovdje je samoća i ti u njoj, no – ti to ne znaš. Negdje izvan nje bez mene voliš, i ljubiš, proljeće sniješ. A na mom jastuku nema mjesta za snove – istinu sanjam! I samo se putevi moji mrse tvojim koracima u buđenjima koja liče na krila bez ptice... Ovdje je otvoren prozor, i kroz njegovo šarenilo uvlači se slutnja tog što nisam a što želim biti: znojem tvojim presvučena košulja, zmijoliko tijelo kao hartija presavijeno preko tvoje daleke postelje... A ti tamo – bez mene, dok ja gorko pamtim jutra čija su srca kucala jače u tvojim rukama.  

Imam ja svakako i dobrih dana. Kad mi sve oko mene govori kako treba dalje živjeti i radovati se životu. I za one i baš radi onih dragih i dobrih ljudi koji nisu više s nama. Jer nas odozgo prate i čuvaju. Zar nas žele gledati tužne, ogorčene, ljute na sudbinu i na sve oko sebe, a ne moći nam pomoći?! Ne žele – uvjerena sam u to! Sinoć znam da su bili sretni. Znam da najviše vole vidjeti osmijeh na mom licu, čuti moj smijeh. A za njega je bio zaslužan niko drugi nego #beslagicenis_jedini_pravi   Hvala ti Enise što si mi priuštio salve smijeha, jer si time usrećio i moje najvoljenije!      

Ako se nikad u životu niste upitali da li ćete se ikad više znati i moći od srca nasmijati, ne pričajte meni o tugama. Ni pripadnosti. Ni o nedostajanju.  Ni o razarajućem bolu koji kida utrobu mi ne govorite. Ni o beskrajnim neprospavanim noćima. Ni o moru isplakanih suza. O jutrima u kojima ste se jedva natjerali, ne znajući ni sami kako ni zašto, da ustanete. Ni o tome, kako otada morate da živ(otar)ite samo sa četvrtinom srca.  I ne govorite mi nakon koliko bi vremena žalovanje "moralo" prestati, nakon koliko bi se vremena život "trebao" vratiti u normalu. Što se mene tiče, nikad se u potpunosti vratiti neće. Ni o gromoglasnom vrisku koji, ovako predveče, samo duša čuje mi ne pričajte. Ako niste to nikad doživljavali. I po stotinu puta ponovo sve to Bog zna kako i zašto preživjeli.

Zadnjih nekoliko godina, kad me bilo ko upita: »Ima li išta novo?« odgovaram mu: »Hvala Bogu nema.« Jer to NOVO u mom životu u velikoj većini slučajeva biva nešto što baš nije ni dobro, ni pravedno a ni za hvaliti ili radovati se. Samo što čovjek makar malo dodje sebi, samo što mu se bar na trenutak učini da je konačno uspio do kraja udahnuti vazduh nakon jednog gubitka, eto ga novi. I ništa se tu promjeniti ne može. Valja se ponovo nositi sa bolom i tugom koje donosi prerani odlazak nekoga ko ti je srcu mio. Ljudi smo većinu vremena premalo svjesni koliko smo prolazni. Premalo svjesni da možda nećemo dočekati ni kraj današnjeg dana a kamoli sutrašnji. Ni mi sami, a možda ni neko nama blizak. Smrt nas na to uvijek iznova neumitno podsjeti. Niko je od nas neće izbjeći. Pa zašto se onda ponekad, u pokušaju da sakrijemo svoja osjećanja, ponašamo sasvim suprotno od onoga što nam srce zbori!? Zašto ponekad, u časovima tuge, ljutnje, bilo kakve brige koja nas tare ili za nekog lošeg da...