U inat dijagnozama

Šta da vam poželim na ovaj dan i za predstojeće praznike osim onog što želim sama sebi: zdravlja, sreće, mira, blagostanja i što više ljubavi. Da za vrijeme praznika i svećanih dana, odnosno nikad ne osjetite hladnoću samoće. Da vas svaki dan neko drag najjače zagrli. I vi da grlite najjače one koje volite, makar samo u mislima. Da ne izgubite povjerenje u dobrotu, jer mada ovaj svijet postaje sve haotičniji i sasvim prigodan za jedan pravi smak, još u njemu postoje dobri ljudi. Oni i njihova pažnja, podrška, njihovo razumijevanje, nek' vam budu vodič svakog dana. Da se nikad ni životu a ni njima ne zaboravite zahvaliti što su baš oni takvi dio vašeg svijeta. Da što manje (ako je moguće nikako) brinete o stvarima koje ne možete promijeniti. Još manje da se sekirate unaprijed zbog stvari koje se možda nikad desiti neće. Da budete ono što jeste, ono najbolje što možete, bez obzira šta drugi misle ili govore o vama. To nikako nije vaš pravi odraz, oni ne znaju drukčije, tako...

Ne stojim više danima na peronu čekajući voz što doći neće. Ne očekujem više nemoguće od nekoga ko ne zna ponuditi niti malo. Srce mi se umorilo od očekivanja, nadanja. Od igrica toplo-hladno. Od nedostatka poštovanja, pažnje, makar grama naklonosti. Prihvatanje činjenice da neki ljudi jednostavno ništa od toga nemaju u sebi, oslobodilo me svih muka, svih razočarenja i tegoba. Ljudi su ljudi, ovakvi ili onakvi. Ili se mijenjaju nabolje, ako već »znaju« da nešto kod njih ne štima, ili i dalje žive po svome, ne obazirući se na druge, pritom ih besramno gazeći. Bez imalo empatije. Bez i trunke kajanja zbog učinjenih loših djela. Bez i jednog jedinog grama stida. I još umišljaju da su kao neko savršenstvo. Neko kome je ama baš sve dozvoljeno, bez ikakvih posljedica. Ali...!   Koliko bi samo život na ovoj našoj kugli zemaljskoj bio ljepši bez takvih osobica!    

Svanuo je još jedan dan. Dan nebrojenih mogućnosti. Dan novih nada, strepnji, briga, dan koji će, ako se pokreneš, možda promijeniti neke stvari koje te sputavaju u radosti, u bezbrižnosti, koje ti dušu pune gorčinom. Koji ti ukazuje da možeš sve, samo ako tako odlučiš. Ono što nikako ne smiješ, je stajati u mjestu i čekati da se stvari same srede. Ništa se samo srediti neće, ništa samo postaviti na svoje mjesto. Nikad to ne smiješ očekivati.  Treba pokušati od svakog dana istržiti ono najbolje, iako ti je nemir i dalje svakodnevni saputnik i govori ti nebuloze u koje ne smiješ povjerovati. Odgurni ga od sebe, makni sa svog puta sve one koji ti ga stvaraju. Samo diši i ne misli na njih. Prije ili kasnije sami će sebi zamrsiti konce. Ali to nikako nije tvoja briga. Ima u tvom životu još ljudi koji su dragocjeni, ljudi poput dijamanta koji najžešćim sjajem zasvjetlucaju baš u najvećem mraku. Fokusiraj se na njih, tako ćeš bar na tren ponovo ugledati zračak svjetlosti koji ti nesebičn...

Danas neću pisati o tugama i nedaćama s kojima se susrećem i borim posljednjih mjeseci, jer bi se neki (ne)ljudi – sigurna sam u to – njima nasladjivali. Više me ne dotiću ogovaranja, klevete i laži koje pojedinci šire po mom rodnom gradu. Svakome sve na njihovu dušu. Ko sam ja da ikome sudim? I ko je toliko bezgriješan da može suditi meni? Djole je već davno u jednoj svojoj pjesmi divno rekao: „...jer znam da Neko to od gore vidi sve...“ Napisaću tek toliko, čisto da se zna, kako u gradu u kome sam rodjena a najmanje u njemu živjela, srećom po mene, postoji još par ljudi kojima mogu reći sve, kojima mogu otvoriti dušu i vjerovati da me neće ni prevariti, ni izdati, niti na bilo koji način iznevjeriti. S kojima ću i dalje održavati kontakt i sretati se kad za to bude prilike. Svi ostali postali ste samo to – ostali, potpuno nebitni. Kao uostalom i ja vama. I nek' tako ostane za vijeke vjekova. Daleko vam bila kuća od moje. Kako ovi prvi sigurno znaju ko su, tako i vi ostali, nimalo...

Takvi su ljudi. Govore mi: »Nemoj nikada očekivati previše!« Ili: »Nemoj očekivati ništa!« a od mene očekuju sve. Udaraju tačno tamo gdje najviše boli, pa na mene prebacuju krivdu i svu odgovornost za svoje (ne)djelo, govoreći »Nije to tako strašno, opet pretjeruješ!« Kažu: »Ne možeš tako emotivna i osjetljiva živjeti ni preživjeti u ovakvom svijetu, pod hitno se mijenjaj!«, a pri prvoj promjeni koju na meni osjete, njihov komentar je: »Nešto bogami s tobom nije u redu!« I šta to, molim vas, tačno sa mnom nije u redu?! To što sam konačno naučila biti samoj sebi prijatelj? Što sam konačno prestala gledati neljudima kroz prste kad mi prirede bilokakvo "sranje" (izvinjavam se na izrazu) i dovela sebe do stanja svijesti, da svakome ko me izda ili na bilo koji način povrijedi, mogu bez zrna griže savjesti okrenuti ledja ili barem stvoriti neku pristojnu distancu izmedju nas ? To što sam prestala rovariti, kopati po sebi i tražiti u svojim postupcima opravdanje za njihov bezo...

Sahrani u sebi one što ti dušu tište, sve što tvome postojanju zadaju gorčinu. Nek' iz tebe u inat njima ravnodušnosti vrište, k'o što vrište istine u prolivenom vinu. Makni se od svakog ko ti nemir stvara, - da sačuvaš sebe i svog srca blago, a svi oni što za ljudskost baš nemaju dara nek' daleko od tebe čine što im drago. Ne daj više da te gase oni što ne znaju kako dani mogu biti zanosni i sjajni, što bi tamu da unesu u njedra tvome sjaju zato što ponori mraka njima su beskrajni.  

Zapravo je olakšavajuća činjenica da neki dragi ljudi iz tvoje prošlosti, najčešće u tvojim teškim vremenima, pokažu svoje pravo lice i sami sebe postave na ono mjesto gdje pripadaju. U tvom životu NIGDJE VIŠE! Jednostavno sebe žive sahrane u tebi. I što je od svega najbolje, ti ne moraš ni prstom mrdnuti, sve to oni sami učine.  Ne preostane ti tad ništa drugo nego mahnuti im u pozdrav i umjesto 'dovidjenja' tiho u sebi izgovoriti 'bezvidjenja'. Znam, znam, ta riječ ne postoji u bosanskom jeziku. Ali… Što se mene tiče, trebalo bi je uvesti u riječnik, kao posljednji pozdrav živim osobama koje za tebe u jednom jedinom trenutku prestanu postojati.  

Nikome nisam dužna objašnjavati ni pravdati se radi svojih djela, ni postupaka. Ali ima tako ljudi pa šire klevete, laži, govore o meni stvari o kojima pojma nemaju, vjerovatno zato da bi sebe mogli predstaviti u najljepšem mogućem svjetlu, da bi time nekako umirili svoju „savjest“ pošto se petljaju tamo gdje im nikako nije mjesto, umjesto da se bave svojim životima koji su eto baš bajni. Imali bi puno, i previše posla sami sa sobom, a pošto tome nisu vični, bave se tudjim jadima i nedaćama, misleći da znaju šta je i kako za koga najbolje. A zapravo pojma nemaju, prihvaćajući činjenice koje samo njima odgovaraju. Odavno se više ne pitam zašto to rade, što im to u životu treba. Nek' se oni sami nose s tim, meni je svejedno i za njih i za sve njihovo. Sve to nek' ide na njihovu dušu, ako je imaju.   Sretala sam tokom svog života masu takvih, licemjernih, lažljivih ljudi i torokuša, i sva je moja sreća u tome što sam vremenom oguglala na te i takve postupke i takve „ljude“. Samo s...

Noćas je nebo čudno, kao crna fotografija s bijelom nijansom tvoje kože. Kao ludo sjećanje, slomljen trenutak i uzdah nekako na pola prekinut, kao podmukla predaja. Kao tamni purpur tvojih zjenica, kao karmin koji ti je ostao na usnama, netaknut. Bojim se, jače je od mene, i jedne noći više neću uspjeti preći svim tim stazama koje svom svojom ljubavlju obasipaš, ostavljajući ih meni u amanet, kao mostove do sebe.

Pitam se, pitam se… Kako bi bilo bar jedan dan preživjeti: - da mi ne padne 15 stvari iz ruku, - da se ne nikad ne udarim kad ih podižem, - da ne ogrebem ruke kad lomim špagete, - da se ne uflekam kad kuham ili jedem, - da ne moram piti tablete koje mi smanjuju nekontrolisane kretnje, - da ne moram ni u kakvoj situaciji ni od koga tražiti pomoć, - da mogu proputovati cijeli svijet a da me niko (ako sama to ne poželim) ne mora pratiti,... Sve vam je to dragi moji (i još štošta drugo) cerebralna paraliza! I ne, ne kukam, nauči čovjek živjeti s njom. Samo ponekad pomislim, kako bi bilo jedan jedini dan provesti na nogama umjesto u kolicima. Vjerovatno bih k'o Forrest Gump trčala dok ne bi pala od umora. Ili to ili plesala do besvijesti. Nema treće stvari za kojom žalim.

Prošli ti put nisam dolazila. Znao si od prvog trenutka kad si me upoznao da ponekad baš ne podnosim »ona mjesta«. A i inače tebe svugdje ima više no tamo. I najusamljeniji mi se činiš baš tamo. Oprostićeš mi nedolazak, znam ja to vrlo dobro. Jer ti, kao nezaustavljivi tornado, još uvijek pronalaziš način da živiš u meni, da treperiš i goriš u meni poput nekog nikada ugaslog vulkana. Uvijek pronalaziš, i poslije toliko vremena, svakojake načine da te nekome spomenem. A ima tih naših ljudi, sretnem ih ponekad. Ispričamo se siti, o svemu i svačemu. I tebe spominjemo. Pa se svega našeg sjetim, pa opsujem godine, život, sve! Ovaj put reći ću ti samo da znaš da su svi ok. Žive svoj život, nastavljaju s njim. Neke od njih put je odnio na razne strane svijeta. Jedino se meni, čini mi se, ponekad desi da »zaglavim« u nekim ljepšim, boljim vremenima. U našoj prošlosti... Pa tako zaglavljena tamo ostajem danima. To mi obično dodje kao neko utočište, pribježalište kad osjetim da od ...

Svoju listu želja godinama već skraćujem, ali zato listu odluka još uvijek nisam prevazišla. Ne mora to biti 1. januar, neki kao sveopšti početak u koji se ljudi tako rado zaklinju. Svaki dan mogu donijeti bilo kakvu odluku, ako samo i pomislim da mi je ikakva promjena u tom trenutku potrebna i itekako dobrodošla. Mijenjati sebe ovakvu kakva jesam? Radi drugih, ma ko to bio? Neka hvala! To, ako već moram, moram činiti jedino sebe radi. Truditi se da danas budem bolja od one sebe od juče. Napokon naučiti i sama sebi osvjetljavati dane, kad nikoga u njima nema. Ne zavisiti ni od čijeg trenutnog (ne)raspoloženja. Ne zanositi se više nikakvim zabludama i nepotrebnim očekivanjima. A prvenstveno ne činiti nikome zlo, ne "vraćati milo za drago", ma koliko mi nepravde i boli bilo naneseno. Ona Alma koja je znala bjesomučno srljati u vlastitu propast samo da bi ugodila nekim dragim ljudima – nje više nema. Ne postoji. (I neću reći, kao što to neki znaju, da su mi za to sve drugi k...