U inat dijagnozama

Poželim ponekad nabaciti na sebe deblju kožu. Ne osjećati sve tako duboko. Ne uzimati baš svaku stvar k srcu. Ne pamtiti ton glasa, nijansu pogleda, izostanak riječi koje sam očekivala. Poželim biti ona osoba koja samo odmahne rukom. Koja ne razmišlja previše. Kojoj ne zadrhti glas kad govori istinu. Poželim, ali nisam. Ja sam ona koja sve osjeća… i previše. Ona kojoj tišina zna biti teža od riječi. Ona koja sanja u bojama, ali pamti i realnost u nijansama tuge. Ona kojoj sitnice nisu sitnice, već male svjetlosti u mraku. I nekad me to umori. Taj dar da sve osjetim — i ono izgovoreno i ono prešućeno. Umori me vlastita iskrenost, nježnost, spremnost da razumijem čak i ono što boli. Poželim tada biti drugačija. Podići zid oko sebe. Oklop, u koji nikakva strijela ne bi mogla doprijeti. Ali samo na kratko. Jer znam — nije problem u tome što osjećam. Problem je što ljudi često ne znaju kako s onima koji osjećaju. I vjerovatno nikad neću postati 'drugačija', ali naučiću biti ja — bez...

Mi smo narod koji prije i za vrijeme svake utakmice napravi pravi dar-mar po cijelom svijetu, od jednog dobrog poteza mit, a od samo jednog poraza prijeki sud. Takvi smo Bosanci. Kad ide — svi smo uz selektora, uz stručnjake, uz igrače, cijelu ekipu, slažemo se svi da su oni budućnost našeg sporta. Dižemo ih u nebesa, pravimo od njih heroje, pišemo hvalospjeve kao da smo već osvojili sve što se osvojiti može. A onda... Jedna loša utakmica. Jedan loš rezultat. I isti oni koje smo jučer nosili na ramenima danas postaju »krivci za sve«. Tako je i sa našim fudbalerima. Tako je i sa selektorom. Jučer je bilo: »Barbarez je legenda«, »Konačno neko naš«, »Čovjek koji zna šta znači ovaj grb«, »Vratio je on ponos reprezentaciji«. Od sinoć, nakon prvog ozbiljnog udarca, kreće ono naše dobro poznato: »Barbarez nema pojma«, »On je kriv za sve«, »Što je ovaj igrao?«, »Što onaj nije igrao?«, »Ja bih to bolje odradio!«… Jašta bi, kako da ne?!  I ne kažem da se ne smije kritikovati. Naravno da sm...

Ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Oni koji su tu, a prave se da nisu. Oni koji hodaju ovim svijetom, ali su odlučili da više ne kroče u moj. Ne želim da tugujem za rukama koje bi mogle da zagrle, a neće. Za glasovima koji bi mogli da se jave, a šute. Za očima koje su žive, a prave se da ništa ne vide. Ili pak vide svoju neku iskrivljenu sliku koja nikako nije istina. Bar ne ona koju žele čuti. I ne moram više nikome od njih ništa da objašnjavam. Shvatila sam da nije najteža odsutnost ona koja se odvija dok si još živ. I dok su živi oni koji su odlučili da te iz svog života izbrišu. To meni nikako ne predstavlja bol ni nalik boli zbog smrti najvoljenijih, jer smrt u sebi nema inata. Nema svjesnog biranja da te ignoriše. Ne, ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Ako su otišli – neka su. Ako su odabrali da šute – neka šute. Ako su odlučili da me ne vole – nek' me ne vole. Ja biram isto to. Biram da ne vučem njihovu sjenku za sobom. Biram da ne hran...