U inat dijagnozama

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one nevidljive — one koje se zovu predrasude i koje ti drugi navuku čim te vide u kolicima. Pa se u većini slučajeva od tebe očekuje da budeš hrabra, ali ne previše glasna. Jaka, ali da nikoga ne uznemiravaš. Zahvalna, čak i kad te boli. Da nosiš masku „snažne osobe s invaliditetom“. Masku „inspiracije“. Masku „one koja se ne žali“. A ja ne mogu disati ni pod jednom od nabrojanih. Čak ni u ovo vrijeme kada ih većina nosi. Ne mogu disati kad se od mene traži da uljepšavam stvarnost. Kad svoju tugu, ali i sreću moram opravdavati. Kad svom umoru moram pronalaziti kojekakva imena. Kad moje istine postanu drugima neprijatne.  Ne želim nositi maske, jer NEĆU da se svijetom krećem umorna od glumatanja. NEĆU da me definišu ljudi koji o meni ništa ne znaju. Zato ću i dalje uvijek birati istinu, ma koliko to nekima smetalo. Biraću svoj put, ma koliko njih očekivalo ...

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mjerim svoj put tudjim koracima niti odmjeravam svoje uspjehe po broju priznanja. Ne uporedjujem se – jer nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe. U svojim sam mladjim godinama znala zagledati u tudje živote kao kroz staklo izloga: sve je izgledalo bolje, sredjenije, vrijednije. Ali tada nisam bila svjesna da ne postoji ista početna tačka, ni ista borba, ni ista pozadina onog što vidimo spolja, tako da mi je to uporedjivanje samo lomilo krila. Umjesto da letim, trudila sam se da budem kao neko drugi. A to uvijek vodi samo u jedno – gubitak sebe. Danas se naprosto krećem nekim svojim ritmom. Ponekad sporo, nekad malo brže, ali uvijek samo u svom pravcu. Ponekad tiha, ponekad razigrana, ali uvijek autentična. Ne takmičim se jer nikoga ne vidim kao protivnika – kako u životu, tako ni u ljubavi. Ne gledam ko je brži, uspješniji, ljepši, glasniji. Gledam samo još to k...