U inat dijagnozama

I dodje tako trenutak u životu kada se u tebi nešto nepovratno promijeni. Odjednom progledaš. Vidiš ono što si možda već dugo osjećala, ali nisi željela priznati. Vidiš ljude bez onih slojeva u koje si ih sama obukla. Vidiš odnose bez svojih očekivanja. Vidiš riječi bez značenja koje si im željela dati. I tada se iluzije razblinu. Ne uz prasak. Više kao magla koja se polako podigne i odjednom shvatiš da krajolik ispred tebe nije onakav kakvim ti se činio dok si gledala kroz nju. Dugo sam vjerovala da ljubav, bliskost i dobrota mogu popuniti praznine izmedju ljudi. Da se neke stvari mogu razumjeti bez mnogo objašnjavanja. Da vrijeme učini svoje. Da će čovjek, ako mu je dovoljno stalo, jednom ipak pronaći pravi način da pokaže ono što osjeća. Ali biće da sam neke ljude previše gledala srcem, a premalo očima. A srce ima jednu nezgodnu osobinu — zna od tudjih sitnica napraviti prevelika očekivanja. Od jedne poruke nadu. Od jednog zagrljaja obećanje. Od jedne lijepe rečenice napravi budućno...

Kažu da vrijeme liječi. Kažu da prodju i tuge, i rane, i gubici. Ne znam. Znam samo da postoje mjesta na kojima bol nakratko utihne. Ne zato što je nestala, nego zato što je more na nekoliko trenutaka preuzme na sebe. Kad sjedim uz obalu, imam osjećaj da valovi znaju sve ono što nikome nisam rekla. Ne postavljaju pitanja. Ne traže objašnjenja. Samo dolaze i odlaze, kao da mi šapuću da je u redu ponekad samo postojati. More ne briše uspomene. Ne vraća one koji nedostaju. Ne mijenja dijagnoze. Ne popravlja ono što se više ne može popraviti. Ali učini nešto jednako važno – podsjeti me da, uprkos svemu, još uvijek mogu osjetiti mir. Miris soli. Dodir vjetra na licu. Zvuk galebova. Šum valova koji brišu buku iz glave. U tim trenucima srce diše nekako mirnije. Lakše. Možda zato ljudi idu na more kada im je teško. Ne traže čudo. Traže predah. Traže mjesto na kojem neće morati glumiti da su dobro. Mjesto gdje mogu pustiti suzu, a da je more sakrije medju svojim kapima. I možda je upravo ...

Kao i uvijek što činim u takvim prilikama, sinoć sam izašla na balkon dok je bjesnila oluja. Dok su munje parale nebo, a grmljavina se kotrljala preko krovova, nisam osjećala strah. Naprotiv. U toj silini prirode uvijek pronadjem nešto što me neobično smiri. Kao da svaka kap kiše ispere dio umora koji se u ovim sumanutim vrućinama taložio u meni, a svaki udar groma odnese poneku misao koju više ne trebam nositi. Možda će nekome zvučati čudno, ali oluja me nikada nije plašila. Ona me oduvijek podsjeti da je sasvim prirodno ponekad biti glasan, rastrgan, nemiran. Da se i nebo mora isprazniti kako bi ponovo moglo biti vedro. Zašto onda isto pravo ne bismo dali i sebi? Sjedila sam tako nekoliko minuta, osluškujući gromove i kapi kiše koje nemilosrdno udaraju u zemlju. Nisam tražila odgovore. Nisam ni o čemu razmišljala. Kao da je svaka kap kiše u sebe usisavala i najmanju moju misao o onome što je bilo kao i o onome što me tek čeka na ovom proputovanju koje se životom zove. Bila sam sa...

Ne treba u životu čekati da se dogodi nešto veliko. Neki trenutak koji će promijeniti sve. Velika ljubav. Veliki uspjeh. Veliko putovanje. Veliko čudo. Jer u jednom trenutku shvatiš da su upravo one najmanje stvari bile te koje su ostavile najdublji trag. Jedna iskrena rečenica izgovorena baš onda kada si pomislio da te niko ne razumije. Šolja kafe popijena u tišini s nekim uz koga se ne moraš pretvarati. Poruka koja stigne bez posebnog razloga, samo da te podsjeti da postojiš u nečijim mislima. Jedan osmijeh koji ti uljepša dan više nego stotinu velikih riječi. Život se, zapravo, ne sastoji od spektakularnih dogadjaja. Sastoji se od sitnica koje ne možemo kupiti, isplanirati niti ponoviti. Od zagrljaja koji liječi više nego lijek. Od pogleda koji govori: "Tu sam." Od ljudi zbog kojih se osjećaš mirnije nego što si bio juče. Tek s vremenom naučimo da sreća rijetko pravi buku. Ona dolazi tiho, sjedne pored nas i ostane u običnim trenucima. U smijehu koji se otme bez razloga. U...

Nikada ne pogledam u nebo tek tako - usput. Činim to iz navike, uvijek misleći na one kojima više ne mogu ni riječi reći, koje više ne mogu zagrliti, s kojima se više ne mogu smijati. U ovim ljetnim danima, divim se plavetnilu neba ili oblicima oblaka koji za samo nekoliko trenutaka promijene oblik ili čak nestanu. A onda se dogodi, kao što se dogodilo neki dan, nešto sasvim obično, a opet tako posebno. Jedan oblak. I srce. Ne savršeno nacrtano, ne onakvo kakvo bismo našarali olovkom na papiru. Ovo je bilo drugačije. Kao raspuklo na četiri dijela, a opet nekako potpuno. Kao da je život u njemu ostavio svoje ožiljke, ali ga nije uspio uništiti. Neko će reći da je to samo oblak. Možda i jeste. Ali nije stvar u oblaku. Stvar je u onome što smo u njemu vidjeli. Jer priroda nam često ne šalje poruke. Mi ih pronadjemo u sebi. U oblaku, zalasku sunca, talasu, listu ili peru koji padne pred naše noge. Sve su to ogledala našeg unutrašnjeg svijeta. Ja sam u ovom oblaku vidjela srce. Ne sav...

I eto, jedan mali, za mnoge vjerovatno beznačajni gest odnosno njegov izostanak, u trenu mi je otvorio oči i dao mi na znanje, kako od nekih ljudi ne smiješ očekivati ama baš ništa, čak ni najmanji znak pažnje. U obliku cvijeta recimo. Sitnica? Jeste, ali ogromna. Gledala sam meni dragu osobu kako u mom prisusutvu kupuje cvijeće. Po dva različita cvijeta. Neću lagati – potajno sam se nadala da je barem jedan od njih namijenjen meni. JBG, nije bio. Ni pomislio nije da bih se možda i ja razveselila cvijetu, makar i najmanjem... I da bih bila beskrajno zahvalna na njemu. Zapravo, nije ni morao biti kupljen. Mogao je biti ubran usput, na livadi ili pored puta. Za mene bi i to bilo dovoljno. Ne zbog cvijeta, nego zbog misli koja stoji iza njega. Meni bi mnogo značio, ali očito ja ni to nisam 'zaslužila'. Ali... Svemir je, kao i mnogo puta do sada, odlučio poravnati stvari. Već sljedećeg dana druga osoba pojavila se s buketom crveno-narandžastih ruža. Sasvim neočekivano. Bez pose...

Poželim ponekad nabaciti na sebe deblju kožu. Ne osjećati sve tako duboko. Ne uzimati baš svaku stvar k srcu. Ne pamtiti ton glasa, nijansu pogleda, izostanak riječi koje sam očekivala. Poželim biti ona osoba koja samo odmahne rukom. Koja ne razmišlja previše. Kojoj ne zadrhti glas kad govori istinu. Poželim, ali nisam. Ja sam ona koja sve osjeća… i previše. Ona kojoj tišina zna biti teža od riječi. Ona koja sanja u bojama, ali pamti i realnost u nijansama tuge. Ona kojoj sitnice nisu sitnice, već male svjetlosti u mraku. I nekad me to umori. Taj dar da sve osjetim — i ono izgovoreno i ono prešućeno. Umori me vlastita iskrenost, nježnost, spremnost da razumijem čak i ono što boli. Poželim tada biti drugačija. Podići zid oko sebe. Oklop, u koji nikakva strijela ne bi mogla doprijeti. Ali samo na kratko. Jer znam — nije problem u tome što osjećam. Problem je što ljudi često ne znaju kako s onima koji osjećaju. I vjerovatno nikad neću postati 'drugačija', ali naučiću biti ja — bez...

Mi smo narod koji prije i za vrijeme svake utakmice napravi pravi dar-mar po cijelom svijetu, od jednog dobrog poteza mit, a od samo jednog poraza prijeki sud. Takvi smo Bosanci. Kad ide — svi smo uz selektora, uz stručnjake, uz igrače, cijelu ekipu, slažemo se svi da su oni budućnost našeg sporta. Dižemo ih u nebesa, pravimo od njih heroje, pišemo hvalospjeve kao da smo već osvojili sve što se osvojiti može. A onda... Jedna loša utakmica. Jedan loš rezultat. I isti oni koje smo jučer nosili na ramenima danas postaju »krivci za sve«. Tako je i sa našim fudbalerima. Tako je i sa selektorom. Jučer je bilo: »Barbarez je legenda«, »Konačno neko naš«, »Čovjek koji zna šta znači ovaj grb«, »Vratio je on ponos reprezentaciji«. Od sinoć, nakon prvog ozbiljnog udarca, kreće ono naše dobro poznato: »Barbarez nema pojma«, »On je kriv za sve«, »Što je ovaj igrao?«, »Što onaj nije igrao?«, »Ja bih to bolje odradio!«… Jašta bi, kako da ne?!  I ne kažem da se ne smije kritikovati. Naravno da sm...

Ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Oni koji su tu, a prave se da nisu. Oni koji hodaju ovim svijetom, ali su odlučili da više ne kroče u moj. Ne želim da tugujem za rukama koje bi mogle da zagrle, a neće. Za glasovima koji bi mogli da se jave, a šute. Za očima koje su žive, a prave se da ništa ne vide. Ili pak vide svoju neku iskrivljenu sliku koja nikako nije istina. Bar ne ona koju žele čuti. I ne moram više nikome od njih ništa da objašnjavam. Shvatila sam da nije najteža odsutnost ona koja se odvija dok si još živ. I dok su živi oni koji su odlučili da te iz svog života izbrišu. To meni nikako ne predstavlja bol ni nalik boli zbog smrti najvoljenijih, jer smrt u sebi nema inata. Nema svjesnog biranja da te ignoriše. Ne, ne dopuštam više sebi da mi nedostaju živi ljudi. Ako su otišli – neka su. Ako su odabrali da šute – neka šute. Ako su odlučili da me ne vole – nek' me ne vole. Ja biram isto to. Biram da ne vučem njihovu sjenku za sobom. Biram da ne hran...

Biti Čovjek — ne bi li to trebalo biti najveće i najvažnije poslanstvo svakog od nas? Ne titule. Ne novac. Ne prikazivanje savršenog života za društvene mreže. Ne dokazivanje svijetu da vrijedimo. Nego biti Čovjek. A čini se da je upravo to danas postalo najteže. U vremenu u kom ljudi sve manje gledaju jedni druge u oči, a sve više kroz predrasude, interese i vlastite frustracije, ljudskost polako postaje rijetkost. Ljudi su sve više naučeni govoriti, ali ne i slušati. Naučeni su komentarisati, ali ne i razumjeti. Ukloniti se iz nečijeg života baš onda kad mu je teško. Osudjivati prije nego što sami sebe priupitaju: »A kako je njemu zapravo?« ili »Kako bih se ja osjećao/la na njegovom mjestu?« Biti Čovjek nikako ne znači biti savršen. To znači imati srce koje zna osjetiti tudju bol. Zna stati. Zna pomoći. Zna ostati nježno čak i onda kada ga život baš i ne mazi. Biti Čovjek znači ne ismijavati tudje slabosti, jer ne znaš kakve bitke neko vodi kad ostane sam sa sobom. Znači pružiti ruku...

Ne moram uvijek znati sve odgovore. Ne moram uvijek popravljati ono što je slomljeno. Ne moram ispuniti ničija očekivanja, niti opravdavati svoja osjećanja. Ponekad… Dovoljno je da sam tu. Da postojim. Da dišem. Dovoljno je da budem tišina koja ne pritiska. Pogled koji ne traži ništa osim iskrenosti. Ruka koja ne vuče, nego tiho stoji spremna ako zatreba. Prisutnost koja ne govori: „Znam kako ti je“, nego: „Ne moraš biti sam/sama u ovome.“  Svijet često od nas traži da budemo sve — jaki, mudri, odlučni, veseli. Ali istinska snaga nije u tome da budemo sve. Nego u tome da budemo tu. U punom prihvatanju. Bez uvjeta. Bez pritiska. Jer kad si tu — stvarno tu — tvoje prisustvo je ljekovito. Tvoja tišina može zagrliti. Tvoje postojanje može donijeti mir tamo gdje je samoća tiha i teška.  Nekad nije potrebna neka velika riječ. Niti veliko djelo. Samo srce koje ostaje. U tišini. U blizini. 

Moj je. Pomalo. A ponajviše tvoj. Poklonjen mi onog prvog proljeća kad mi više nisi mogla slati slike jorgovana pored našeg balkona. Našeg stana. Pokatkad mi natjera suze na oči. Zbog tuge koja nikad neće proći, koju nikad neću moći opisati. Pokatkad mi opet nacrta osmijeh na lice. Zbog predivnih, nikad zaboravljenih trenutaka koje sam provela s tobom. Milion ih je. Milion trenutaka koji su se u jednoj jedinoj sekundi pretvorili u sjećanja. Znam da znaš, pa ipak ću ti reći. Preklani sam ja kupila još jedan. Taj je majkin. I isto tek pomalo moj. I sad ih gledam. Tvoj cvjeta i miriše. Sigurna da ih i vas dvije gledate. Da i dalje obožavate njegov miris. I sad ga ja slikam, iz dana u dan, zamišljajući kako mi i dalje te slike šalješ ti. Zamišljajući kako ih i jedna i druga obasipate ljubavlju. Majkin proljetos ne cvjeta, ne znam zašto. Ali znam da će dogodine i on procvjetati. Ne pitaj me kako, jednostavno znam. Vidjećete. A lani... Lani sam s onog našeg jorgovana ubrala par grana...

Postoje gradovi koji nisu samo mjesta na karti. Gradovi koji postanu dio tvoje duše, jer u njima ostaviš nekoga koga nikada ne možeš prestati voljeti. Za mene, to je naš grad. I u njemu – TI. Ne mogu razdvojiti jedno od drugog. Svaka ulica, svaka zraka sunca, miris mora, svaki kasni sat kad se svjetla utišaju i ostane samo šum valova… Sve me vodi tebi. Još uvijek smo tu, i ti i ja, zauvijek upleteni u njega, u svaku njegovu stopu, svaku riječ koju izgovorim o bilo čemu, bilo kad. Bilo kome. Jer ti nisi bio samo osoba. Bio si osjećaj doma. Onaj rijetki, gotovo nestvarni osjećaj da sam tačno tamo gdje trebam biti. Da me neko vidi bez objašnjenja, razumije bez riječi i prihvati bez zadrške. U tvom prisustvu nisam morala biti ništa drugo osim – ja. I možda je baš zato ova tišina koja je ostala iza tebe ovako glasna. Jer nedostaješ na način koji ne mogu objasniti nikome ko to nije osjetio.  Nedostaješ u malim stvarima – u riječima koje i dalje šapućem u nebo, u mislima koje i dalje dije...

Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari. Prepliću se dogadjaji, ljudi, osjećanja. Jedna dolaze, druga odlaze, treća me zateknu posve bespomoćnu i u trenutku razoružaju. I tako iz dana u dan. Kao da on vodi igru, kao da ja uzalud pokušavam usmjeriti njegov tok i barem naslutiti šta me u narednom trenutku čeka. Nekad se na toj traci neočekivano pojavi nešto lijepo. Trenutak koji zagrije srce. Jedna jedina riječ koja me raznježi. Nečiji pogled pun razumijevanja. Tada pomislim kako život, uprkos svemu, zapravo zna biti nježan i velikodušan. A onda, bez najave, pojavi se ono drugo – sasvim suprotno. Teško. Bolno. Ono što me zaustavi na trenutak i natjera da duboko udahnem, i da poslije danima skupljam snagu kako bih nastavila dalje. Kao da život stalno provjerava koliko još mogu podnijeti. Nekad sam pokušavala razumjeti zašto se sve to dešava. Zašto poslije i najmanje radosti često naidje ogromna tuga. Zašto me ...

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one nevidljive — one koje se zovu predrasude i koje ti drugi navuku čim te vide u kolicima. Pa se u većini slučajeva od tebe očekuje da budeš hrabra, ali ne previše glasna. Jaka, ali da nikoga ne uznemiravaš. Zahvalna, čak i kad te boli. Da nosiš masku „snažne osobe s invaliditetom“. Masku „inspiracije“. Masku „one koja se ne žali“. A ja ne mogu disati ni pod jednom od nabrojanih. Čak ni u ovo vrijeme kada ih većina nosi. Ne mogu disati kad se od mene traži da uljepšavam stvarnost. Kad svoju tugu, ali i sreću moram opravdavati. Kad svom umoru moram pronalaziti kojekakva imena. Kad moje istine postanu drugima neprijatne.  Ne želim nositi maske, jer NEĆU da se svijetom krećem umorna od glumatanja. NEĆU da me definišu ljudi koji o meni ništa ne znaju. Zato ću i dalje uvijek birati istinu, ma koliko to nekima smetalo. Biraću svoj put, ma koliko njih očekivalo ...

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mjerim svoj put tudjim koracima niti odmjeravam svoje uspjehe po broju priznanja. Ne uporedjujem se – jer nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe. U svojim sam mladjim godinama znala zagledati u tudje živote kao kroz staklo izloga: sve je izgledalo bolje, sredjenije, vrijednije. Ali tada nisam bila svjesna da ne postoji ista početna tačka, ni ista borba, ni ista pozadina onog što vidimo spolja, tako da mi je to uporedjivanje samo lomilo krila. Umjesto da letim, trudila sam se da budem kao neko drugi. A to uvijek vodi samo u jedno – gubitak sebe. Danas se naprosto krećem nekim svojim ritmom. Ponekad sporo, nekad malo brže, ali uvijek samo u svom pravcu. Ponekad tiha, ponekad razigrana, ali uvijek autentična. Ne takmičim se jer nikoga ne vidim kao protivnika – kako u životu, tako ni u ljubavi. Ne gledam ko je brži, uspješniji, ljepši, glasniji. Gledam samo još to k...

Užasavam se svijeta koji već odavno nije po mojoj mjeri. Buke koja nadglašava tišinu u kojoj ne pronalazim sebe. Površnih razgovora i praznih pogleda. Lažnih obećanja, isforsiranih normi, usiljenih osmijeha. Užasavam se svijeta u kojem osjećanja treba opravdavati, a ranjivost kriti. Od svijeta koji žuri, koji zahtijeva, kome ne pada na pamet da pita kako si. Koji se čudi kad kažeš „Ne mogu“ i koji sumnja kad kažeš „Dobro sam“. Ne tražim mnogo. Samo mir. Prisutnost. Ljude s dušom. Pogled koji grli. Riječi koje ne povrijedjuju. Tišinu koja opušta umjesto da boli. Užasavam se i same pomisli, da se ne bih katkad trebala zaustaviti. Da ne bih smjela disati punim plućima. Da ne bih mogla čuti sebe. Jer pobjeći od svijeta koji te razara nikako nije slabost. Hrabrost je to koju mnogi nikad neće doživjeti ni shvatiti. Hrabrost u kojoj se živi tiše. Lakše. I nadasve dublje.

Nekad sam se trudila razumjeti svakoga. Proniknuti u njihove razloge, traume, strahove. Izmišljati svakakva opravdanja za nepoštivanje, ignorisanje, bezobrazluk. Davala sam šanse i kad to niko ne bi, nalazila izgovore za njihovo ponašanje i kad ih drugi niko ne bi pokušavao pronaći. Uvijek sam vjerovala da iza svakog (ne)djela postoji neka priča, neko skriveno objašnjenje koje, ako dovoljno duboko zaronim, može promijeniti način na koji gledam na svijet i sve oko sebe. Danas – ne želim više roniti. Danas sve manje razumijem ljude. I sve ih manje želim razumjeti. Ne zato što sam ogorčena, već zato što sam umorna. Umorna od beskrajnih analiza tudjih postupaka, od pokušaja da u svakome pronadjem »ono dobro«, dok to isto »dobro« neumorno gazi moje granice. Umorna sam od toga da budem ona koja stalno »mora vidjeti« širu sliku, koja »uvijek mora« dokučiti »zašto je neko takav«. A niko se od njih nikad nije pitao kako je meni dok pokušavam razumjeti svaku uvredu, laž, svaku nepravdu koju mi n...