U inat dijagnozama

* krvna veza ne garantuje ti ni bliskost ni toplinu. Ljudi koje srećeš putem života mogu ti postati mnogo bliži i draži, njih čuvaj i njih se drži; * ma koliko se čovjek trudio da održi s nekim prijatan i poštovanja vrijedan odnos, sve pada u vodu ako taj drugi to ne želi, zato se oko takvih ne trudi previše;  * ne daji više mi mrvicu sebe onima koji te ne poštuju i ne cijene; *nikome više ne dopusti da se istresa na tebe u svojim lošim danima. Ko god da to učini, distanciraj se, pa bio to poznanik, rod rodjeni, prijatelj… Izvinjavam se, rekoh 'prijatelj', ali PRAVI PRIJATELJ TO NIKAD NEĆE NI POMISLITI A KAMOLI UČINITI; * pravi ljudi znaju tvoju vrijednost i cijene te, znaju kako tvoje vrline tako i mane i prihvataju ih, samo na njih se fokusiraj, oni ostali nisu bitni; * ne trebaš vjerovati više ničijim riječima ni laskanjima, djela su jedino što se broji; * poštuj sebe toliko da se emocionalno distanciraš od stresa i negativnosti koju šire ljudi koji ti nešto znač...

Kažu: ne očekuj ništa, pa se nećeš razočarati. Kažu: budi zahvalan na onome što imaš. Kažu: živi sadašnji trenutak, pusti budućnost, zaboravi prošlost. Ovo sve ostalo mogu razumjeti i nekako prihvatiti, ali... Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja? Zar nije očekivanje ono što nas ujutro diže iz kreveta, nada da će novi dan imati smisla, da ćemo sresti dragi osmijeh, doživjeti riječ razumijevanja, bar sitnu radost? Zar nije očekivanje da ćemo nekome biti važni, da će nas neko čuti, zagrliti, voljeti — ono što nas pokreće? Čak i kad kažemo da ništa ne očekujemo, potajno se nadamo — da bol popusti, da vrijeme donese olakšanje, da neko shvati, dodje, javi se. Da nas život ne pregazi ravnodušno. Možda ne očekujemo bajke. Možda ne vjerujemo više u čuda. Ali ipak čekamo... Makar znak svjetlosti u mračnim danima, makar njezin titraj koji donosi olakšanje, makar tišinu koja ne boli. Nije problem u očekivanju. Problem je kad ono postane težina koju drugi ne mogu nositi. Problem je kad od l...

Mnogi ljudi na ovoj našoj planeti želimo isto. Biti voljeni. Vidjeni. Želimo biti sigurni. Slobodni. Želimo se baviti stvarima koje volimo. Želimo biti zdravi, nasmijani, ispunjeni. Želimo za sobom ostaviti neki bar i najmanji trag. Ali mogućnosti... E, tu nam se putevi razilaze. Nekome je početna linija odvajkada blizu cilja, a nekome cilj ostaje daleko, ma koliko se trudio. Nekome samim rodjenjem kao da su podarena krila, dok neko drugi takoreći od prvog dana ni kriv ni dužan nosi ogroman teret na ledjima. Neko ima bezrezervnu podršku svemira, dok se nekome na putu ka ostvarenju ciljeva gomilaju samo prepreke. Neko ima slobodu izbora, neko samo njen privid. Neko ima pristup obrazovanju, zdravstvu, kulturi... dok se drugi bori za osnovno dostojanstvo. I nije to uvijek stvar truda. Nije ni stvar pameti, rada, niti volje. Ponekad su naš život i želja da ga živimo onako kako želimo ustvari uslovljeni mnogim okolnostima: mjestom boravka, okruženjem, socijalnim ...