U inat dijagnozama

Biti Čovjek — ne bi li to trebalo biti najveće i najvažnije poslanstvo svakog od nas? Ne titule. Ne novac. Ne prikazivanje savršenog života za društvene mreže. Ne dokazivanje svijetu da vrijedimo. Nego biti Čovjek. A čini se da je upravo to danas postalo najteže. U vremenu u kom ljudi sve manje gledaju jedni druge u oči, a sve više kroz predrasude, interese i vlastite frustracije, ljudskost polako postaje rijetkost. Ljudi su sve više naučeni govoriti, ali ne i slušati. Naučeni su komentarisati, ali ne i razumjeti. Ukloniti se iz nečijeg života baš onda kad mu je teško. Osudjivati prije nego što sami sebe priupitaju: »A kako je njemu zapravo?« ili »Kako bih se ja osjećao/la na njegovom mjestu?« Biti Čovjek nikako ne znači biti savršen. To znači imati srce koje zna osjetiti tudju bol. Zna stati. Zna pomoći. Zna ostati nježno čak i onda kada ga život baš i ne mazi. Biti Čovjek znači ne ismijavati tudje slabosti, jer ne znaš kakve bitke neko vodi kad ostane sam sa sobom. Znači pružiti ruku...

Ne moram uvijek znati sve odgovore. Ne moram uvijek popravljati ono što je slomljeno. Ne moram ispuniti ničija očekivanja, niti opravdavati svoja osjećanja. Ponekad… Dovoljno je da sam tu. Da postojim. Da dišem. Dovoljno je da budem tišina koja ne pritiska. Pogled koji ne traži ništa osim iskrenosti. Ruka koja ne vuče, nego tiho stoji spremna ako zatreba. Prisutnost koja ne govori: „Znam kako ti je“, nego: „Ne moraš biti sam/sama u ovome.“  Svijet često od nas traži da budemo sve — jaki, mudri, odlučni, veseli. Ali istinska snaga nije u tome da budemo sve. Nego u tome da budemo tu. U punom prihvatanju. Bez uvjeta. Bez pritiska. Jer kad si tu — stvarno tu — tvoje prisustvo je ljekovito. Tvoja tišina može zagrliti. Tvoje postojanje može donijeti mir tamo gdje je samoća tiha i teška.  Nekad nije potrebna neka velika riječ. Niti veliko djelo. Samo srce koje ostaje. U tišini. U blizini.