Život kao pokretna traka
Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari. Prepliću se dogadjaji, ljudi, osjećanja. Jedna dolaze, druga odlaze, treća me zateknu posve bespomoćnu i u trenutku razoružaju. I tako iz dana u dan. Kao da on vodi igru, kao da ja uzalud pokušavam usmjeriti njegov tok i barem naslutiti šta me u narednom trenutku čeka. Nekad se na toj traci neočekivano pojavi nešto lijepo. Trenutak koji zagrije srce. Jedna jedina riječ koja me raznježi. Nečiji pogled pun razumijevanja. Tada pomislim kako život, uprkos svemu, zapravo zna biti nježan i velikodušan. A onda, bez najave, pojavi se ono drugo – sasvim suprotno. Teško. Bolno. Ono što me zaustavi na trenutak i natjera da duboko udahnem, i da poslije danima skupljam snagu kako bih nastavila dalje. Kao da život stalno provjerava koliko još mogu podnijeti. Nekad sam pokušavala razumjeti zašto se sve to dešava. Zašto poslije i najmanje radosti često naidje ogromna tuga. Zašto me ...