U inat dijagnozama

Užasavam se svijeta koji već odavno nije po mojoj mjeri. Buke koja nadglašava tišinu u kojoj ne pronalazim sebe. Površnih razgovora i praznih pogleda. Lažnih obećanja, isforsiranih normi, usiljenih osmijeha. Užasavam se svijeta u kojem osjećanja treba opravdavati, a ranjivost kriti. Od svijeta koji žuri, koji zahtijeva, kome ne pada na pamet da pita kako si. Koji se čudi kad kažeš „Ne mogu“ i koji sumnja kad kažeš „Dobro sam“. Ne tražim mnogo. Samo mir. Prisutnost. Ljude s dušom. Pogled koji grli. Riječi koje ne povrijedjuju. Tišinu koja opušta umjesto da boli. Užasavam se i same pomisli, da se ne bih katkad trebala zaustaviti. Da ne bih smjela disati punim plućima. Da ne bih mogla čuti sebe. Jer pobjeći od svijeta koji te razara nikako nije slabost. Hrabrost je to koju mnogi nikad neće doživjeti ni shvatiti. Hrabrost u kojoj se živi tiše. Lakše. I nadasve dublje.

Nekad sam se trudila razumjeti svakoga. Proniknuti u njihove razloge, traume, strahove. Izmišljati svakakva opravdanja za nepoštivanje, ignorisanje, bezobrazluk. Davala sam šanse i kad to niko ne bi, nalazila izgovore za njihovo ponašanje i kad ih drugi niko ne bi pokušavao pronaći. Uvijek sam vjerovala da iza svakog (ne)djela postoji neka priča, neko skriveno objašnjenje koje, ako dovoljno duboko zaronim, može promijeniti način na koji gledam na svijet i sve oko sebe. Danas – ne želim više roniti. Danas sve manje razumijem ljude. I sve ih manje želim razumjeti. Ne zato što sam ogorčena, već zato što sam umorna. Umorna od beskrajnih analiza tudjih postupaka, od pokušaja da u svakome pronadjem »ono dobro«, dok to isto »dobro« neumorno gazi moje granice. Umorna sam od toga da budem ona koja stalno »mora vidjeti« širu sliku, koja »uvijek mora« dokučiti »zašto je neko takav«. A niko se od njih nikad nije pitao kako je meni dok pokušavam razumjeti svaku uvredu, laž, svaku nepravdu koju mi n...