U inat dijagnozama

Nisam bila spremna. Mada sam iz mjeseca u mjesec gledala kako se tvoje zdravstveno stanje velikom brzinom pogoršava, kako iz mjeseca sve više propadaš... Nisam bila spremna! Čovjek nikada ne može u potpunosti biti spreman niti u potpunosti prihvatiti činjenicu da gubi dragu osobu.  I onaj tvoj posljednji zagrljaj... Teškom si mukom podigla ruku da me još jednom zagrliš. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je samo snage bilo potrebno da to učiniš. Ni pomislila nisam da je to poslednji put. Ni pomislila nisam da se time opraštaš od mene. Sada znam. Sada sve znam. I niti ne pokušavam zaustaviti suze kad pomislim na to.   Sutra će biti mjesec dana kako si me napustila. Tijelom. Dušom nećeš nikada! Hej, mjesec dana, a meni se čini da je cijela vječnost prošla. Prije par sam se trenutaka uhvatila u planiranju svog sljedećeg dolaska tebi. Pa me osvijestila stvarnost. Ni sad ne pokušavam zaustaviti suze. Nek' teku. Neka potope cijeli ovaj svijet koji bez tebe nikad više neće biti isti. Ni ...

Svaka tuga ovog svijeta nosi svoje ime. Neke se zovu neizgovorene riječi, neke neispravljene greške, a neke se zovu ljudi koje smo izgubili i nikada ih više nećemo vidjeti. Ima tuga koje šapuću tiho, kao da ne žele smetati, a ima i onih što se urežu u prsa i ne dopuštaju disati. Neke tuge krijemo pod osmijehom, dok nas iznutra nagrizaju. Neke nosimo kao medalje, kao dokaz da smo voljeli, vjerovali, dali sve od sebe. A ima i onih koje prešućujemo jer bismo ih riječima samo još više oživjeli. Svaka tuga ovog svijeta ima lice – lice rastanka, lice razočaranja, lice čekanja. I svaka od njih ima boju – ponekad je to siva kiša nad gradom, ponekad tamnocrna noć bez sna, a ponekad blijedoplava sjeta u očima. I koliko god imena da nose, tuge nas podsjećaju da smo živi, da osjećamo, da smo se u stanju vremenom izboriti s gubitkom jer smo prethodno bili dovoljno hrabri da volimo. Možda zato svaka tuga, ma koliko teška bila, nosi i skriveni dar – ona nas uči da će jednog dana ipak biti lak...