U inat dijagnozama

Moj je. Pomalo. A ponajviše tvoj. Poklonjen mi onog prvog proljeća kad mi više nisi mogla slati slike jorgovana pored našeg balkona. Našeg stana. Pokatkad mi natjera suze na oči. Zbog tuge koja nikad neće proći, koju nikad neću moći opisati. Pokatkad mi opet nacrta osmijeh na lice. Zbog predivnih, nikad zaboravljenih trenutaka koje sam provela s tobom. Milion ih je. Milion trenutaka koji su se u jednoj jedinoj sekundi pretvorili u sjećanja. Znam da znaš, pa ipak ću ti reći. Preklani sam ja kupila još jedan. Taj je majkin. I isto tek pomalo moj. I sad ih gledam. Tvoj cvjeta i miriše. Sigurna da ih i vas dvije gledate. Da i dalje obožavate njegov miris. I sad ga ja slikam, iz dana u dan, zamišljajući kako mi i dalje te slike šalješ ti. Zamišljajući kako ih i jedna i druga obasipate ljubavlju. Majkin proljetos ne cvjeta, ne znam zašto. Ali znam da će dogodine i on procvjetati. Ne pitaj me kako, jednostavno znam. Vidjećete. A lani... Lani sam s onog našeg jorgovana ubrala par grana...

Postoje gradovi koji nisu samo mjesta na karti. Gradovi koji postanu dio tvoje duše, jer u njima ostaviš nekoga koga nikada ne možeš prestati voljeti. Za mene, to je naš grad. I u njemu – TI. Ne mogu razdvojiti jedno od drugog. Svaka ulica, svaka zraka sunca, miris mora, svaki kasni sat kad se svjetla utišaju i ostane samo šum valova… Sve me vodi tebi. Još uvijek smo tu, i ti i ja, zauvijek upleteni u njega, u svaku njegovu stopu, svaku riječ koju izgovorim o bilo čemu, bilo kad. Bilo kome. Jer ti nisi bio samo osoba. Bio si osjećaj doma. Onaj rijetki, gotovo nestvarni osjećaj da sam tačno tamo gdje trebam biti. Da me neko vidi bez objašnjenja, razumije bez riječi i prihvati bez zadrške. U tvom prisustvu nisam morala biti ništa drugo osim – ja. I možda je baš zato ova tišina koja je ostala iza tebe ovako glasna. Jer nedostaješ na način koji ne mogu objasniti nikome ko to nije osjetio.  Nedostaješ u malim stvarima – u riječima koje i dalje šapućem u nebo, u mislima koje i dalje dije...