U inat dijagnozama

Ljudi prečesto krive život za sve loše što im se desi. Za sve padove, tuge, nepravde, izdaje. Kao da je život neko biće koje planira kako da nas povrijedi. Kao da ima raspored patnje, adresiran po imenima. A on ni kriv ni dužan, samo postoji. On ne bira umjesto nas. Ne izgovara riječi koje mi odlučimo prešutjeti. Ne ostavlja, ne laže, ne vrijedja, ne udara. To čine ljudi.   Život bi trebali prihvatiti kao pozornicu. Ili kao platno na koje bi morali slikati svojim bojama, kistovima koje smo sami izabrali. On nam daruje jutro — ali mi odlučujemo hoćemo li ga dočekati budni ili prespavati. On pošalje kišu — a mi biramo hoćemo li pokisnuti ili zaplesati. Kriviti život je kao kriviti rijeku što nas ne zna nositi, a plivati nismo naučili. Kao kriviti sunce što nas opeče, a da se nismo pobrinuli za zaštitu.  Život nije protiv nas. Ali neće uvijek biti nježan. Zato što nije njegov zadatak da nam udovoljava, već da nam bude prostor gdje griješimo, ...

Nek' oni i dalje govore kako te više nema. Nek' to ponavljaju u nedogled, boli me briga. Kao da je bitna ijedna njihova riječ. Ja znam da te ima, više nego svih njih zajedno. U meni. Oko mene. U svakom mom dahu, svakoj zraci sunca koja me obasja. U svakoj ruži koja procvjeta vidim tebe. Svakog proljeća u mirisu jorgovana zamirišeš mi ti. U svakom osmijehu koji mi nepoznato dijete u prolazu pokloni ti si prisutna. U svakoj kapi kiše koju evo i danas oblaci nemilosrdno prosipaju, čujem tvoj šapat: »Kako ja ne volim kišu!« Ima te i u najsjajnijoj zvijezdi koja se na nebu stvori svake noći, pa bilo nebo oblačno ili vedro. U njoj uvijek zablista sjaj očiju tvojih. U svemu što vidim, svemu što taknem, svim lijepim trenucima koje doživljavam i dalje živiš. U meni još uvijek dišeš. Kroz mene. Kroz sve izgovorene i prešućene riječi koje samo ti čuješ, kroz sve zagrljaje koje ti dušom svakodnevno šaljem na nepoznatu mi adresu - tamo gdje si sada, tamo gdje moje ruke ne dopiru. Ali dopire...

Stvorila sam neki novi svijet. Novi svemir. Samo za sebe i za ljude s dušom. Ne borim se više protiv buke nekih sasvim suprotnih svjetova koji nisu ni nalik mome. Ne pokušavam više ni popravljati, ali ni razumjeti ljude koji se ni po čemu ne uklapaju u moje dane, koji ne zaslužuju da budu ni u mojim mislima, kamoli dio mog života. Možda sam nekad i htjela, iz inata, iz nade, iz ljubavi. Ali danas… Danas stvaram nešto drugo. Nešto posve svoje. Svoj svijet – tih i topao. Bez preglasnih riječi i praznih obećanja. Bez trke za priznanjem, za aplauzom, bez maski koje padaju kad svi odu. Svijet u kojem se šuti kad nemaš šta reći, a govori kad srce zatreperi. Svijet u kojem se pokatkad samo mirno sjedi i dočekuje budjenje novog dana kao čudo, a ne kao teret.    Svijet sačinjen od sitnih radosti – od pogleda koji ne osudjuju, od riječi koje liječe, od ruku koje te ne guraju od sebe, već te zagrle. Svijet gdje se ne hvali samo snaga, nego i nježnost. Gdje je priznanje vlastite slabosti ...