Život kao pokretna traka

Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari. Prepliću se dogadjaji, ljudi, osjećanja. Jedna dolaze, druga odlaze, treća me zateknu posve bespomoćnu i u trenutku razoružaju. I tako iz dana u dan. Kao da on vodi igru, kao da ja uzalud pokušavam usmjeriti njegov tok i barem naslutiti šta me u narednom trenutku čeka.
Nekad se na toj traci neočekivano pojavi nešto lijepo. Trenutak koji zagrije srce. Jedna jedina riječ koja me raznježi. Nečiji pogled pun razumijevanja. Tada pomislim kako život, uprkos svemu, zapravo zna biti nježan i velikodušan.

A onda, bez najave, pojavi se ono drugo – sasvim suprotno. Teško. Bolno. Ono što me zaustavi na trenutak i natjera da duboko udahnem, i da poslije danima skupljam snagu kako bih nastavila dalje. Kao da život stalno provjerava koliko još mogu podnijeti.
Nekad sam pokušavala razumjeti zašto se sve to dešava. Zašto poslije i najmanje radosti često naidje ogromna tuga. Zašto me poslije sasvim običnog, mirnog dana, iznenada i bez ikakvog vidljivog povoda zadesi oluja. Danas više ne tražim odgovore. Danas samo posmatram tu traku života i nastojim što bezbolnije prolaziti njome, ma koliko mi težak dan bio.

Naučila sam da nijedno stanje ne traje vječno. Bol, koliko god bila jaka, ponekad malo popusti. Sreća, koliko god bila velika, zna u trenu iskliznuti iz ruku. Iz misli. Sve može u djeliću sekunde proći, sve se može promjeniti. I sve mi je to čini mi se oduvijek jasno. Možda je upravo u tome tajna postojanja — ne da pokušavam zaustaviti tok dogadjaja, nego da u sebi pronadjem ravnotežu svaki put kad stvari krenu u smjeru koji ne želim.

A izmedju velikih stvari - onih koje me ponekad ili slome ili podignu do neba - najčešće stoje one male. Tihe. Nekima skoro neprimjetne, dok meni život znače. Tek jedna topla riječ. Malo duži zagrljaj. Osmijeh na licima dragih mi ljudi. Njihova blizina. Te su »sitnice« meni lično najdragocjenije. Jer na traci mog srca, izmedju svega što dolazi i prolazi, upravo se one najduže zadrže u sjećanju.
I dok tako prisustvujem svoj toj nepredvidljivoj zbrci, uvidjam da me je svaka stvar koja me bilo kad zadesila, na neki način promijenila. Neke su me naučile radosti. Neke strpljenju. A neke su me, iskreno govoreći, naučile kako preživjeti dane kada srce mora podnijeti više nego što bi trebalo. Više tuge i gorčine nego što je zaslužilo. Ali saznanje da, bez obzira čime me sve život »počasti«, ja i dalje postojim, takva kakva jesam, uvijek me nekako izvuče i iz najbolnijih trenutaka. Postojim dakle. Dišem. Osjećam. Idem dalje. Uprkos i u inat svemu i svima. I svaki put kad pomislim da je preteško, sjetim se jedne jednostavne stvari: nije važno šta mi se sve dogadja. Ili ne dogadja. Važno je da sam još uvijek tu i da, kad prodju najgori trenuci, uvijek mogu pronaći nešto za šta vrijedi živjeti. Jer me život, čak i kada postane pretežak, još uvijek zna prijatno iznenaditi. Kako on, tako i ljudi koje mi dovodi na put.