Bajram je, a kao da nije...

Jedino njoj svim srcem želim čestitati Bajram, poželjeti joj ama baš svako dobro ovoga svijeta, jer je svaki Bajram u njenoj blizini oduvijek bio sinonim za sreću, radost, beskrajnu lakoću postojanja i praznikovanja. Jedino njoj, ali... Nje nema. Da mi onako, još napola snena, uleti u zagrljaj, ali da je to nikako ne sprijeći da me zagrli najjače, da mi sunce iz njenih očiju ugrije dušu... Ostale su samo neizreciva, pregolema tuga, i suze koje se, evo, od sinoć, ne prestaju slijevati niz moje lice. Sve ostalo što učinim danas biće onako, reda radi.

Od onog dana kad je nestade, šaljem danonočno najjače joj zagrljaje i (kad mi to nije teško i preteško), najljepše svoje osmijehe, jer će baš osmijeh zauvijek biti ona stvar koja me asocira na nju.

 

I baš svaki dan molim ono ostalo dvoje mi najdražih da mi je čuvaju, paze, da joj nikad ne dozvole da bude tužna. A gore valjda nema tuge, ni suza, ničeg bolnog ni teškog gore nema...? Šta ti ja znam. Za svaki slučaj ipak to činim. 

 

Ovdje dole je bez nje (bez njih) na ovaj dan preteško. I ni tračak one nekadašnje radosti u meni više nema.

 

Bajram Šerif Mubarek Olsun ljudi!