Da se nebu još jednom zahvalim...

Tu, gdje nam se mladost prvim znakom zrelosti opasala. Gdje se naš smijeh, poput gromoglasne koračnice srca, i dalje razlijeva po i najmanjem kutku svake ulice kojom smo ikada zajedno prošli.

 

Tu, gdje se nebo i more beskrajnom nježnošću spajaju. I gdje svaki dašak vjetra tiho, najtiše, pripovijeda priču o nama. Priču o istinskoj Blizini, koju može čuti svako ko je bar na trenutak tu istu okusio. Bar jedan trenutak je živio, pa je negdje duboko u sebi kao beskrajno plavetnilo zakopao. 

 

Tu gdje valovi svojim hukom uvijek nadjačaju glasove prolaznosti koji naše Zauvijek sa linija nam dlanova očajno žele izbrisati.

 

TU. Da se nebu još jednom zahvalim, što je nekad davno svoju boju tvojim očima pozajmilo, pa me svaki put kad u naš grad dodjem, tvojim blagim pogledom dočeka. Osunčano i vječno, baš kakav si i ti bio. Bio i ostao.