Svaka tuga ovog svijeta nosi svoje ime

Svaka tuga ovog svijeta nosi svoje ime. Neke se zovu neizgovorene riječi, neke neispravljene greške, a neke se zovu ljudi koje smo izgubili i nikada ih više nećemo vidjeti. Ima tuga koje šapuću tiho, kao da ne žele smetati, a ima i onih što se urežu u prsa i ne dopuštaju disati.

Neke tuge krijemo pod osmijehom, dok nas iznutra nagrizaju. Neke nosimo kao medalje, kao dokaz da smo voljeli, vjerovali, dali sve od sebe. A ima i onih koje prešućujemo jer bismo ih riječima samo još više oživjeli.

Svaka tuga ovog svijeta ima lice – lice rastanka, lice razočaranja, lice čekanja. I svaka od njih ima boju – ponekad je to siva kiša nad gradom, ponekad tamnocrna noć bez sna, a ponekad blijedoplava sjeta u očima.

I koliko god imena da nose, tuge nas podsjećaju da smo živi, da osjećamo, da smo se u stanju vremenom izboriti s gubitkom jer smo prethodno bili dovoljno hrabri da volimo.

Možda zato svaka tuga, ma koliko teška bila, nosi i skriveni dar – ona nas uči da će jednog dana ipak biti lakše, da srce, iako slomljeno, i dalje kuca.

Na kraju, tuga nije neprijatelj, dio je nas, podsjetnik da nismo kamen, nismo praznina, da nismo ravnodušnost.