I onaj tvoj posljednji zagrljaj...

Nisam bila spremna. Mada sam iz mjeseca u mjesec gledala kako se tvoje zdravstveno stanje velikom brzinom pogoršava, kako iz mjeseca sve više propadaš... Nisam bila spremna! Čovjek nikada ne može u potpunosti biti spreman niti u potpunosti prihvatiti činjenicu da gubi dragu osobu. 

I onaj tvoj posljednji zagrljaj... Teškom si mukom podigla ruku da me još jednom zagrliš. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je samo snage bilo potrebno da to učiniš. Ni pomislila nisam da je to poslednji put. Ni pomislila nisam da se time opraštaš od mene. Sada znam. Sada sve znam. I niti ne pokušavam zaustaviti suze kad pomislim na to.

 

Sutra će biti mjesec dana kako si me napustila. Tijelom. Dušom nećeš nikada! Hej, mjesec dana, a meni se čini da je cijela vječnost prošla. Prije par sam se trenutaka uhvatila u planiranju svog sljedećeg dolaska tebi. Pa me osvijestila stvarnost. Ni sad ne pokušavam zaustaviti suze. Nek' teku. Neka potope cijeli ovaj svijet koji bez tebe nikad više neće biti isti. Ni bol ne pokušavam zaustaviti, nek' boli, nek' se prelije cijelim mojim bićem. Nikada više ti neću moći doći, majko! Nikada te više neću moći zagrliti, spustiti glavu na tvoje grudi da ti slušam otkucaje srca. Nikad te više neću moći poljubiti stotinu puta u jednom danu. Nikad više ti neću moći izgovoriti svoje posljednje riječi kad sam zadnji put odlazila: da te volim najviše na svijetu. Nikad više, bar ne za ovog života. Kako to da prihvatim? Kako da se pomirim s tim?

 

Znam da si otišla na neko bolje mjesto. Znam da te sada grle Ajla i tata. Reci im, molim te reci im nek' te i u moje ime zagrle stotinu puta dnevno. (Ja ću te, kao uostalom i njih dvoje, sve dok ne osvane dan da se ponovo sretnemo, grliti dušom.) Znam da si sretna uz njih. Da te više ništa ne boli. I trudim se, svim silama se trudim da me to bar nakratko utješi, ali... Ja sam ostala tu, MAJKO! Ja sam još uvijek tu. BEZ TEBE!