Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja?

Kažu: ne očekuj ništa, pa se nećeš razočarati. Kažu: budi zahvalan na onome što imaš. Kažu: živi sadašnji trenutak, pusti budućnost, zaboravi prošlost. Ovo sve ostalo mogu razumjeti i nekako prihvatiti, ali... Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja?

Zar nije očekivanje ono što nas ujutro diže iz kreveta, nada da će novi dan imati smisla, da ćemo sresti dragi osmijeh, doživjeti riječ razumijevanja, bar sitnu radost? Zar nije očekivanje da ćemo nekome biti važni, da će nas neko čuti, zagrliti, voljeti — ono što nas pokreće?

Čak i kad kažemo da ništa ne očekujemo, potajno se nadamo — da bol popusti, da vrijeme donese olakšanje, da neko shvati, dodje, javi se. Da nas život ne pregazi ravnodušno.

Možda ne očekujemo bajke. Možda ne vjerujemo više u čuda. Ali ipak čekamo... Makar znak svjetlosti u mračnim danima, makar njezin titraj koji donosi olakšanje, makar tišinu koja ne boli.

Nije problem u očekivanju. Problem je kad ono postane težina koju drugi ne mogu nositi. Problem je kad od ljudi pravimo spasitelje, a od dana bitke koje se moraju dobiti. Ali bez očekivanja ne bi bilo ni snova, ni borbe, ni nade.

Zato ih se ja neću odreći. Samo ću naučiti ne vezati ih za konkretne ishode. Da ne pravim kule u pijesku, ali da vjerujem u valove koji ih brišu s razlogom. Da ću preživjeti i kad se u nekoga duboko razočaram. Da ću voljeti, i kad mi se osjećanja ne budu vraćala. Da ću vjerovati i u trenucima kad mi se učini da je sve lijepo prestalo. Jer život bez očekivanja... To nije život, to je samo preživljavanje.