Nisu nam svima dane iste mogućnosti

Mnogi ljudi na ovoj našoj planeti želimo isto. Biti voljeni. Vidjeni. Želimo biti sigurni. Slobodni. Želimo se baviti stvarima koje volimo. Želimo biti zdravi, nasmijani, ispunjeni. Želimo za sobom ostaviti neki bar i najmanji trag. Ali mogućnosti... E, tu nam se putevi razilaze. Nekome je početna linija odvajkada blizu cilja, a nekome cilj ostaje daleko, ma koliko se trudio. Nekome samim rodjenjem kao da su podarena krila, dok neko drugi takoreći od prvog dana ni kriv ni dužan nosi ogroman teret na ledjima. Neko ima bezrezervnu podršku svemira, dok se nekome na putu ka ostvarenju ciljeva gomilaju samo prepreke. Neko ima slobodu izbora, neko samo njen privid. Neko ima pristup obrazovanju, zdravstvu, kulturi... dok se drugi bori za osnovno dostojanstvo.

I nije to uvijek stvar truda. Nije ni stvar pameti, rada, niti volje. Ponekad su naš život i želja da ga živimo onako kako želimo ustvari uslovljeni mnogim okolnostima: mjestom boravka, okruženjem, socijalnim vještinama – ili pak neizmjernom srećom. Zato, kad kažemo da “svi imamo iste mogućnosti” – to nikako ne može biti istina. Nemamo! Ali svako od nas može učiniti mnogo drugih stvari, neophodnih za kvalitetne i ispunjene dane.

Možemo drugima pokloniti razumijevanje, podršku, nekome biti slamka spasa u njegovim teškim vremenima. Možemo se truditi makar malo „popraviti“ svijet, kako oni s manje mogućnosti ne bi ostali zauvijek bez njih. Možemo prestati suditi drugima prema rezultatima, jer ne znamo uvijek kakve su im karte dodijeljene i koliko je vremena i strpljenja bilo potrebno da se poslože onako kako su zamislili. Prečesto naime zaboravljamo da su ponekad oni najtiši ljudi prošli u životu najviše borbi. I da oni najsmijaniji ponekad kriju u sebi najviše boli.