Kad se iluzije razblinu
I dodje tako trenutak u životu kada se u tebi nešto nepovratno promijeni. Odjednom progledaš. Vidiš ono što si možda već dugo osjećala, ali nisi željela priznati. Vidiš ljude bez onih slojeva u koje si ih sama obukla. Vidiš odnose bez svojih očekivanja. Vidiš riječi bez značenja koje si im željela dati. I tada se iluzije razblinu. Ne uz prasak. Više kao magla koja se polako podigne i odjednom shvatiš da krajolik ispred tebe nije onakav kakvim ti se činio dok si gledala kroz nju. Dugo sam vjerovala da ljubav, bliskost i dobrota mogu popuniti praznine izmedju ljudi. Da se neke stvari mogu razumjeti bez mnogo objašnjavanja. Da vrijeme učini svoje. Da će čovjek, ako mu je dovoljno stalo, jednom ipak pronaći pravi način da pokaže ono što osjeća. Ali biće da sam neke ljude previše gledala srcem, a premalo očima. A srce ima jednu nezgodnu osobinu — zna od tudjih sitnica napraviti prevelika očekivanja. Od jedne poruke nadu. Od jednog zagrljaja obećanje. Od jedne lijepe rečenice napravi budućno...