Nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mjerim svoj put tudjim koracima niti odmjeravam svoje uspjehe po broju priznanja. Ne uporedjujem se – jer nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe.

U svojim sam mladjim godinama znala zagledati u tudje živote kao kroz staklo izloga: sve je izgledalo bolje, sredjenije, vrijednije. Ali tada nisam bila svjesna da ne postoji ista početna tačka, ni ista borba, ni ista pozadina onog što vidimo spolja, tako da mi je to uporedjivanje samo lomilo krila. Umjesto da letim, trudila sam se da budem kao neko drugi. A to uvijek vodi samo u jedno – gubitak sebe.

Danas se naprosto krećem nekim svojim ritmom. Ponekad sporo, nekad malo brže, ali uvijek samo u svom pravcu. Ponekad tiha, ponekad razigrana, ali uvijek autentična. Ne takmičim se jer nikoga ne vidim kao protivnika – kako u životu, tako ni u ljubavi. Ne gledam ko je brži, uspješniji, ljepši, glasniji. Gledam samo još to ko je Čovjek. Postalo mi je najvažnije da mi dopusti u njegovoj prisutnosti biti svoja, a ja se zauzvrat trudim svakim danom biti bolja verzija sebe.

Svako ima svoje vrijeme cvjetanja. Ko kaže da to mora biti u proljeće? Možda sam ja stablo koje je procvjetalo u tišini zime? I to je svakako prihvatljivo, zar ne? Više ne žurim nigdje, ne očekujem ničije aplauze, ne skupljam tudja priznanja. Jer u miru koji osjećam kad sam vjerna sebi, nikakva medalja nije vidljiva – ali se svakako može mjeriti težinom zlata.