Dajem sebi potpuno pravo da budem ono što jesam

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one nevidljive — one koje se zovu predrasude i koje ti drugi navuku čim te vide u kolicima. Pa se u većini slučajeva od tebe očekuje da budeš hrabra, ali ne previše glasna. Jaka, ali da nikoga ne uznemiravaš. Zahvalna, čak i kad te boli. Da nosiš masku „snažne osobe s invaliditetom“. Masku „inspiracije“. Masku „one koja se ne žali“. A ja ne mogu disati ni pod jednom od nabrojanih. Čak ni u ovo vrijeme kada ih većina nosi. Ne mogu disati kad se od mene traži da uljepšavam stvarnost. Kad svoju tugu, ali i sreću moram opravdavati. Kad svom umoru moram pronalaziti kojekakva imena. Kad moje istine postanu drugima neprijatne. 

Ne želim nositi maske, jer NEĆU da se svijetom krećem umorna od glumatanja. NEĆU da me definišu ljudi koji o meni ništa ne znaju. Zato ću i dalje uvijek birati istinu, ma koliko to nekima smetalo. Biraću svoj put, ma koliko njih očekivalo od mene da krenem na neku drugu, njima prihvatljiviju stranu. Biraću svoj dah. Dajem sebi potpuno pravo da budem ono što jesam — i kad sam jaka i kad sam slomljena, i kad šutim i kad iznenada na čudjenje mnogima vrisnem. Kad se onako od srca smijem i kad grcam u suzama. Jer sve to sam ja. Moje tijelo sa mnom priča svoju priču. Ponekad ne baš prijatnu, jer osoba sa invaliditetom i u 21. vijeku nažalost nailazi na raznorazne fizičke prepreke, ali njih nekako može savladati uz pomoć raznoraznih pomagala, pa i ljudi koji joj omogućuju njihovo prevazilaženje. Ali mentalne granice nekih osoba njihove su slabosti, nipošto moje. Nikome ne moram objašnjavati niti se pravdati kad osjetim i najmanju potrebu za predahom, jer ta potreba nije lijenost. Kao što ni moja iskrenost nije drskost. Ovakva znam da nisam svima ugodna. Ali o tome neka brinu oni. Ja jedino takva mogu biti slobodna. A sloboda da dišem, govorim i postojim bez opravdavanja i objašnjavanja — to nije privilegija. To je moje pravo. Jer baš u inat dijagnozama – ja želim da živim, volim, postojim, stvaram. Da dišem punim plućima! Kao uostalom i svi oni čije „dijagnoze“ nisu vidljive, ali su za društvo mnogo pogubnije od naših!