Samo srce koje ostaje u blizini

Ne moram uvijek znati sve odgovore. Ne moram uvijek popravljati ono što je slomljeno. Ne moram ispuniti ničija očekivanja, niti opravdavati svoja osjećanja. Ponekad… Dovoljno je da sam tu. Da postojim. Da dišem.

Dovoljno je da budem tišina koja ne pritiska. Pogled koji ne traži ništa osim iskrenosti. Ruka koja ne vuče, nego tiho stoji spremna ako zatreba. Prisutnost koja ne govori: „Znam kako ti je“, nego: „Ne moraš biti sam/sama u ovome.“ 

Svijet često od nas traži da budemo sve — jaki, mudri, odlučni, veseli. Ali istinska snaga nije u tome da budemo sve. Nego u tome da budemo tu. U punom prihvatanju. Bez uvjeta. Bez pritiska. Jer kad si tu — stvarno tu — tvoje prisustvo je ljekovito. Tvoja tišina može zagrliti. Tvoje postojanje može donijeti mir tamo gdje je samoća tiha i teška. 

Nekad nije potrebna neka velika riječ. Niti veliko djelo. Samo srce koje ostaje. U tišini. U blizini.