Samo ponekad pomislim...

Pitam se, pitam se…
Kako bi bilo bar jedan dan preživjeti:
- da mi ne padne 15 stvari iz ruku,
- da se ne nikad ne udarim kad ih podižem,
- da ne ogrebem ruke kad lomim špagete,
- da se ne uflekam kad kuham ili jedem,
- da ne moram piti tablete koje mi smanjuju nekontrolisane kretnje,
- da ne moram ni u kakvoj situaciji ni od koga tražiti pomoć,
- da mogu proputovati cijeli svijet a da me niko (ako sama to ne poželim) ne mora pratiti,...

Sve vam je to dragi moji (i još štošta drugo) cerebralna paraliza! I ne, ne kukam, nauči čovjek živjeti s njom. Samo ponekad pomislim, kako bi bilo jedan jedini dan provesti na nogama umjesto u kolicima. Vjerovatno bih k'o Forrest Gump trčala dok ne bi pala od umora. Ili to ili plesala do besvijesti. Nema treće stvari za kojom žalim.