Život nam ne duguje ništa

Ljudi prečesto krive život za sve loše što im se desi. Za sve padove, tuge, nepravde, izdaje. Kao da je život neko biće koje planira kako da nas povrijedi. Kao da ima raspored patnje, adresiran po imenima. A on ni kriv ni dužan, samo postoji.

On ne bira umjesto nas. Ne izgovara riječi koje mi odlučimo prešutjeti. Ne ostavlja, ne laže, ne vrijedja, ne udara. To čine ljudi.  

Život bi trebali prihvatiti kao pozornicu. Ili kao platno na koje bi morali slikati svojim bojama, kistovima koje smo sami izabrali. On nam daruje jutro — ali mi odlučujemo hoćemo li ga dočekati budni ili prespavati. On pošalje kišu — a mi biramo hoćemo li pokisnuti ili zaplesati.

Kriviti život je kao kriviti rijeku što nas ne zna nositi, a plivati nismo naučili. Kao kriviti sunce što nas opeče, a da se nismo pobrinuli za zaštitu. 

Život nije protiv nas. Ali neće uvijek biti nježan. Zato što nije njegov zadatak da nam udovoljava, već da nam bude prostor gdje griješimo, rastemo, volimo, učimo. On nam ne duguje ništa. Ni sreću, ni smisao, ni savršene dane. Ali nam nudi priliku. Svakog jutra. Za novi početak. Za nove doživljaje, nove odgovore. Za nove nas.

Zato: ne optužujmo ga. Umjesto toga ga živimo – najbolje što možemo i znamo.