Milo moje, znam da znaš

Nek' oni i dalje govore kako te više nema. Nek' to ponavljaju u nedogled, boli me briga. Kao da je bitna ijedna njihova riječ. Ja znam da te ima, više nego svih njih zajedno. U meni. Oko mene. U svakom mom dahu, svakoj zraci sunca koja me obasja. U svakoj ruži koja procvjeta vidim tebe. Svakog proljeća u mirisu jorgovana zamirišeš mi ti. U svakom osmijehu koji mi nepoznato dijete u prolazu pokloni ti si prisutna. U svakoj kapi kiše koju evo i danas oblaci nemilosrdno prosipaju, čujem tvoj šapat: »Kako ja ne volim kišu!« Ima te i u najsjajnijoj zvijezdi koja se na nebu stvori svake noći, pa bilo nebo oblačno ili vedro. U njoj uvijek zablista sjaj očiju tvojih. U svemu što vidim, svemu što taknem, svim lijepim trenucima koje doživljavam i dalje živiš. U meni još uvijek dišeš. Kroz mene. Kroz sve izgovorene i prešućene riječi koje samo ti čuješ, kroz sve zagrljaje koje ti dušom svakodnevno šaljem na nepoznatu mi adresu - tamo gdje si sada, tamo gdje moje ruke ne dopiru. Ali dopire duša. Kroz sve suze koje mi obraze tugom natapaju, kroz svaki osmijeh koji ti poklonim svaki put kad ta ista tuga ustupi mjesto zahvalnosti. Što si bila, što si disala pored mene. Što još uvijek jesi. Što ćeš uvijek biti! Sve dok ima mene. Sve dok mi srce kuca ritmom beskrajne ljubavi. Sve dok i dalje čujem naš neobuzdani smijeh, na balkonu, ljeti, usred noći, dok je cijeli grad već spavao. Dok nas je majka preklinjala da se smirimo – »Vidite li koliko je sati?« - a nas dvije bi samo prasnule u još glasniji smijeh. Sve dok pamtim svaku našu satima ispijanu kafu uz beskonačne razgovore o svemu i svačemu. Sve dok mi se duša sjeća svakog tvog zagrljaja, svakog trenutka provedenog s tobom. Sve dok nam se misli svakodnevno sudaraju u nekom samo našem prostoru u koji niko drugi pristupa nema. 

 

Milo moje, znam da znaš sve ovo što ti danas pišem. Znam da osjećaš da moja ljubav ni za tren nije nestala. Znam da znaš koliko si sreće, neizmjerne radosti i topline unijela u moj život. I baš zato ću danas proslaviti ovaj dan. S malo tuge. Što ti ni čestitati, što te ni zagrliti ne mogu. I sa ogromno ljubavi.

Jednog dana znam, obradovaće se moje oči, moje ruke koje su te ostale doživotno željne, kad te ponovo ugledaju, kad mi pokloniš onaj svoj najljepši osmijeh na svijetu, kad te ponovo zagrlim, jako, najjače što mogu. A do tada… Sretan ti rodjendan, sunce moje najmiliije!