Neko je ipak mislio i na mene...

I eto, jedan mali, za mnoge vjerovatno beznačajni gest odnosno njegov izostanak, u trenu mi je otvorio oči i dao mi na znanje, kako od nekih ljudi ne smiješ očekivati ama baš ništa, čak ni najmanji znak pažnje. U obliku cvijeta recimo. Sitnica? Jeste, ali ogromna.

Gledala sam meni dragu osobu kako u mom prisusutvu kupuje cvijeće. Po dva različita cvijeta. Neću lagati – potajno sam se nadala da je barem jedan od njih namijenjen meni. JBG, nije bio. Ni pomislio nije da bih se možda i ja razveselila cvijetu, makar i najmanjem... I da bih bila beskrajno zahvalna na njemu. Zapravo, nije ni morao biti kupljen. Mogao je biti ubran usput, na livadi ili pored puta. Za mene bi i to bilo dovoljno. Ne zbog cvijeta, nego zbog misli koja stoji iza njega. Meni bi mnogo značio, ali očito ja ni to nisam 'zaslužila'. Ali...

Svemir je, kao i mnogo puta do sada, odlučio poravnati stvari. Već sljedećeg dana druga osoba pojavila se s buketom crveno-narandžastih ruža. Sasvim neočekivano. Bez posebnog povoda. Samo zato što je poželjela uljepšati nečiji dan. I uspjela je.

Jedna se ruža pritom odlomila. Nisam je bacila. Naprotiv. Pronašla sam način da mi ona ostane zauvijek. Kao podsjetnik da još postoje ljudi koji razumiju da se pažnja ne mjeri cijenom poklona, nego srcem koje ga daje.

Zato hvala, svemire, što me s vremena na vrijeme podsjetiš kome sam zaista važna, a od koga više ne trebam očekivati ni ono najmanje. I još veće hvala tebi koji si mi donio ruže. Nisu promijenile svijet. Ali jesu jedan moj dan. Moj život. I poklonile mi uspomenu koja će mi u svakom momentu kad se toga sjetim, nacrtati osmijeh na lice.