Kad zamirišu jorgovani

Moj je. Pomalo. A ponajviše tvoj. Poklonjen mi onog prvog proljeća kad mi više nisi mogla slati slike jorgovana pored našeg balkona. Našeg stana. Pokatkad mi natjera suze na oči. Zbog tuge koja nikad neće proći, koju nikad neću moći opisati. Pokatkad mi opet nacrta osmijeh na lice. Zbog predivnih, nikad zaboravljenih trenutaka koje sam provela s tobom. Milion ih je. Milion trenutaka koji su se u jednoj jedinoj sekundi pretvorili u sjećanja.

Znam da znaš, pa ipak ću ti reći. Preklani sam ja kupila još jedan. Taj je majkin. I isto tek pomalo moj.

I sad ih gledam. Tvoj cvjeta i miriše. Sigurna da ih i vas dvije gledate. Da i dalje obožavate njegov miris. I sad ga ja slikam, iz dana u dan, zamišljajući kako mi i dalje te slike šalješ ti. Zamišljajući kako ih i jedna i druga obasipate ljubavlju.

Majkin proljetos ne cvjeta, ne znam zašto. Ali znam da će dogodine i on procvjetati. Ne pitaj me kako, jednostavno znam. Vidjećete.

A lani... Lani sam s onog našeg jorgovana ubrala par grana i odnijela joj ih u Jablanicu. Više mu se nije obradovala. Više ga nije pomirisala. Čak ga nije ni pogledala. Htjela sam je obradovati, ali ni kapi veselja u njoj više nije bilo. Tek na trenutke sam osjetila da se obraduje kad me iza sna prepozna i da joj je drago što sam tu. Pa je tražila moju ruku. I u snu je tražila. I ja sam je držala, stalno sam je držala za ruku, čak i onda kad bih osjetila da odlazi u neki svoj svijet kome ja nisam mogla pristupiti. Znala sam da će se opet – kad tad – vratiti meni, pogledati me i tim pogledom sve mi reći. Sve mi objasniti. Sve ono što sam i sama već znala...