Znam ja nas, je*o ti nas

Mi smo narod koji prije i za vrijeme svake utakmice napravi pravi dar-mar po cijelom svijetu, od jednog dobrog poteza mit, a od samo jednog poraza prijeki sud.

Takvi smo Bosanci. Kad ide — svi smo uz selektora, uz stručnjake, uz igrače, cijelu ekipu, slažemo se svi da su oni budućnost našeg sporta. Dižemo ih u nebesa, pravimo od njih heroje, pišemo hvalospjeve kao da smo već osvojili sve što se osvojiti može. A onda... Jedna loša utakmica. Jedan loš rezultat. I isti oni koje smo jučer nosili na ramenima danas postaju »krivci za sve«.

Tako je i sa našim fudbalerima. Tako je i sa selektorom. Jučer je bilo: »Barbarez je legenda«, »Konačno neko naš«, »Čovjek koji zna šta znači ovaj grb«, »Vratio je on ponos reprezentaciji«. Od sinoć, nakon prvog ozbiljnog udarca, kreće ono naše dobro poznato: »Barbarez nema pojma«, »On je kriv za sve«, »Što je ovaj igrao?«, »Što onaj nije igrao?«, »Ja bih to bolje odradio!«… Jašta bi, kako da ne?! 

I ne kažem da se ne smije kritikovati. Naravno da smije. Fudbal je takav — rezultati se gledaju, greške se analiziraju, odluke se preispituju. Ali postoji razlika izmedju kritike i pljuvanja. Jer najlakše je sjediti iza ekrana i biti general poslije bitke. Lako je pametovati i 'znati' sve kad već znaš rezultat. Lako je reći »Ja sam znao!« kad se utakmica ne završi kako smo željeli.

Gdje preko noći nestade vjerovanje i nada u naše momke? Gdje - kad bi im baš sad trebalo dati još veću podršku? Prečesto zaboravimo koliko se brzo od ljubavi okrenemo razočarenju. Koliko brzo od čovjeka napravimo legendu, a onda ga svim silama pokušavamo srušiti. Naravno da smijemo biti razočarani. Ali bezobrazluku u kojeg ubrajam i pljuvanje, poslije poraza u sportu nipošto nije mjesto.

Naša reprezentacija nije samo 11 igrača i jedan selektor. To je cijela Bosna i Hercegovina. Dijaspora. BH Fanaticosi. To je emocija. To su godine čekanja, nade, nerviranja, ponosa i razočarenja.

Možemo biti ljuti. Možemo tražiti odgovore. Možemo diskutovati o taktici, izborima i igri. Ali možda bismo mogli jednom pokušati biti i ono što skoro nikad nismo — realni. Nije svaki poraz katastrofa. Ne postane svaki pobjednik svjetski prvak. Ni genije. I nije i ne smije nijedan čovjek koji se bori za naš dres postati neprijatelj čim rezultat nije po našoj volji.

Znam ja nas, je*o ti nas... Kad pobijedimo — svi smo zajedno, svi skačemo do neba. Kad izgubimo — javljaju se »navijači« - bacači drvlja i kamenja po svima i svemu. Prava ljubav prema reprezentaciji bila bi samo i jedino to: nakon poraza još jače ih bodriti, podržavati, ne zaboraviti da su i oni ljudi. I da se za ovaj grb ne igra samo nogama. Da se igra ponajviše srcem.

Da mi je samo vidjeti vas – kritičare i sveznalice - na terenu ili na klupi (ne daj mi Bože!)! Pa da vas napadaju i pljuju isto kao što vi poslije sinoćnjeg poraza napadate i pljujete po našim igračima i stručnom štabu. Što se mene tiče, ma kakav ishod utakmice sa Katarom bio, oni su moji junaci, oni su i dalje moji ZMAJEVI. Do neba sam ponosna na sve njih, jer nije mala šala otići na SP i predstavljati naš grb, zastavu, naš ponos i naše dostojanstvo. Moju – a nadam se i vašu - Bosnu i Hercegovinu! Zato samo jedan savjet: jezik za zube i ne pametujte jer niste na njihovom mjestu. Bavite se svojim zanimanjima, a fudbal prepustite ljudima koji su nas odveli na SP!

Jer nije problem voljeti Zmajeve kad lete. Pravo pitanje je — jesmo li uz njih i kad krila zabole?