Poželim ponekad...

Poželim ponekad nabaciti na sebe deblju kožu. Ne osjećati sve tako duboko. Ne uzimati baš svaku stvar k srcu. Ne pamtiti ton glasa, nijansu pogleda, izostanak riječi koje sam očekivala. Poželim biti ona osoba koja samo odmahne rukom. Koja ne razmišlja previše. Kojoj ne zadrhti glas kad govori istinu.

Poželim, ali nisam. Ja sam ona koja sve osjeća… i previše. Ona kojoj tišina zna biti teža od riječi. Ona koja sanja u bojama, ali pamti i realnost u nijansama tuge. Ona kojoj sitnice nisu sitnice, već male svjetlosti u mraku. I nekad me to umori. Taj dar da sve osjetim — i ono izgovoreno i ono prešućeno. Umori me vlastita iskrenost, nježnost, spremnost da razumijem čak i ono što boli.

Poželim tada biti drugačija. Podići zid oko sebe. Oklop, u koji nikakva strijela ne bi mogla doprijeti. Ali samo na kratko. Jer znam — nije problem u tome što osjećam. Problem je što ljudi često ne znaju kako s onima koji osjećaju.

I vjerovatno nikad neću postati 'drugačija', ali naučiću biti ja — bez krivnje, bez srama, bez potrebe da se mijenjam kako bih bila prihvaćena. Bez potrebe da objašnjavam stvari koje ja podrazumijevam ljudima koji ne razumiju i ne vide svijet onakvog kakvog ga vidim sama.

Poželim ponekad ne biti Ja, već neko drugi. Pa se onda trznem i sama sebi kažem: „Osjetljivost niko, pa ni ti sama, ne bi trebao uzimati kao slabost. Jer to nikako nije. To si ti i iz svoje kože ne možeš. Zapravo: zašto bi uopšte i željela biti neko drugi?“