Čak ni nebo ne krije svoje nesavršenosti

Nikada ne pogledam u nebo tek tako - usput. Činim to iz navike, uvijek misleći na one kojima više ne mogu ni riječi reći, koje više ne mogu zagrliti, s kojima se više ne mogu smijati. U ovim ljetnim danima, divim se plavetnilu neba ili oblicima oblaka koji za samo nekoliko trenutaka promijene oblik ili čak nestanu.

A onda se dogodi, kao što se dogodilo neki dan, nešto sasvim obično, a opet tako posebno. Jedan oblak. I srce. Ne savršeno nacrtano, ne onakvo kakvo bismo našarali olovkom na papiru. Ovo je bilo drugačije. Kao raspuklo na četiri dijela, a opet nekako potpuno. Kao da je život u njemu ostavio svoje ožiljke, ali ga nije uspio uništiti.

Neko će reći da je to samo oblak. Možda i jeste. Ali nije stvar u oblaku. Stvar je u onome što smo u njemu vidjeli. Jer priroda nam često ne šalje poruke. Mi ih pronadjemo u sebi. U oblaku, zalasku sunca, talasu, listu ili peru koji padne pred naše noge. Sve su to ogledala našeg unutrašnjeg svijeta.

Ja sam u ovom oblaku vidjela srce. Ne savršeno. Ne cijelo. Nego srce koje je preživjelo. Srce koje je naučilo da se može voljeti i kada je puno pukotina. Da nije manje vrijedno zato što je nekoliko puta bilo slomljeno. Naprotiv. Svaka pukotina govori da je nekada kucalo za nekoga, da je nekoga čekalo, nekoga ispraćalo, da nekoga još uvijek oplakuje.

Možda su ta četiri dijela podsjetnik da nijedno srce nije sastavljeno samo od jedne ljubavi. U njemu žive najdraži ljudi, prijatelji, uspomene koje nam znače više od života. U njemu žive oni kojih više nema. I poneka razočarenja, ali i nada. A sve to zajedno čini ono što mi uistinu jesmo.

Možda zato prava srca nikad nisu savršeno simetrična. Život ih oblikuje mnogo ljepše nego što bi to mogao bilo koji umjetnik.

Gledajući taj oblak, pomislila sam kako je fascinantna činjenica da ni nebo ne krije svoje nesavršenosti. Oblaci nisu ravni, nisu pravilni, ne ostaju isti ni nekoliko minuta. Pa ipak... Ponekad su tako čudesni!

Možda bismo i mi trebali postati čudesni prema sebi. Prestati tražiti savršeni oblik svog postojanja i prihvatiti da smo sastavljeni od bezbroj dijelova – od radosti i tuge, susreta i rastanaka, osmijeha i suza. Sve je to život, sve smo to MI.

Ako jednog dana pogledaš u nebo i ugledaš srce, nemoj se pitati da li ono zaista postoji. Pitaj se šta je to u tvom srcu prepoznalo njegov oblik. Jer možda ti nebo nije poslalo poruku. Možda je cijelo vrijeme nosiš u sebi.