Taj svježi dah jutra

Kao i uvijek što činim u takvim prilikama, sinoć sam izašla na balkon dok je bjesnila oluja. Dok su munje parale nebo, a grmljavina se kotrljala preko krovova, nisam osjećala strah. Naprotiv. U toj silini prirode uvijek pronadjem nešto što me neobično smiri. Kao da svaka kap kiše ispere dio umora koji se u ovim sumanutim vrućinama taložio u meni, a svaki udar groma odnese poneku misao koju više ne trebam nositi.

Možda će nekome zvučati čudno, ali oluja me nikada nije plašila. Ona me oduvijek podsjeti da je sasvim prirodno ponekad biti glasan, rastrgan, nemiran. Da se i nebo mora isprazniti kako bi ponovo moglo biti vedro. Zašto onda isto pravo ne bismo dali i sebi?

Sjedila sam tako nekoliko minuta, osluškujući gromove i kapi kiše koje nemilosrdno udaraju u zemlju. Nisam tražila odgovore. Nisam ni o čemu razmišljala. Kao da je svaka kap kiše u sebe usisavala i najmanju moju misao o onome što je bilo kao i o onome što me tek čeka na ovom proputovanju koje se životom zove. Bila sam samo tu, u trenutku, zahvalna što mogu osjetiti svu snagu prirode koja, koliko god divlja bila, u meni uvijek probudi mir.

A jutros... kao nagrada. Zrak je napokon postao lakši. Nestala je ona teška vrućina koja posljednjih dana nije dopuštala ni tijelu ni mislima da se u potpunosti opuste. Dok sam pila kafu na balkonu  duboko sam udisala taj svježi dah jutra i on je bio je dovoljan da mi dan započne u nekom beskrajnom miru.

Nekad nam za osjećaj sreće zaista ne treba mnogo. Malo kiše. Malo vjetra. Nekoliko stupnjeva manje. I spoznaja da, baš kao nakon svake oluje, uvijek dodje trenutak kada se može lakše disati.

Možda zato toliko volim oluje. Ne zbog njihove snage, nego zbog tišine i svježine koju ostave iza sebe.