Nekoliko dana predaha

Kažu da vrijeme liječi. Kažu da prodju i tuge, i rane, i gubici. Ne znam. Znam samo da postoje mjesta na kojima bol nakratko utihne. Ne zato što je nestala, nego zato što je more na nekoliko trenutaka preuzme na sebe.

Kad sjedim uz obalu, imam osjećaj da valovi znaju sve ono što nikome nisam rekla. Ne postavljaju pitanja. Ne traže objašnjenja. Samo dolaze i odlaze, kao da mi šapuću da je u redu ponekad samo postojati.

More ne briše uspomene. Ne vraća one koji nedostaju. Ne mijenja dijagnoze. Ne popravlja ono što se više ne može popraviti. Ali učini nešto jednako važno – podsjeti me da, uprkos svemu, još uvijek mogu osjetiti mir. Miris soli. Dodir vjetra na licu. Zvuk galebova. Šum valova koji brišu buku iz glave. U tim trenucima srce diše nekako mirnije. Lakše.

Možda zato ljudi idu na more kada im je teško. Ne traže čudo. Traže predah. Traže mjesto na kojem neće morati glumiti da su dobro. Mjesto gdje mogu pustiti suzu, a da je more sakrije medju svojim kapima. I možda je upravo u tome njegova najveća moć. More nas ne pita koliko smo puta pali. Ne zanima ga koliko nosimo ožiljaka. Ono nas prihvata baš onakve kakvi jesmo – umorne, slomljene, nasmijane, zaljubljene, izgubljene...

I svaki put kad krenem kući, shvatim da moji problemi nisu ostali u moru. Pošli su sa mnom. Ali pošla sam i ja drugačija. Malo mirnija. Malo lakša. Malo spremnija da nastavim dalje.

Možda more zaista ne liječi dušu. Ali joj podari ono što joj je najpotrebnije – nekoliko dana odmora od svega što boli. I upravo taj predah dovoljan je da bar za neko vrijeme pronadjemo snage da nastavimo pisati roman koji se životom zove.