U inat dijagnozama

Život me naučio da se bez svakoga može. Bez nekog jako teško, bez nekog zapanjujuće lako – naravno da to zavisi od osobe bez koje smo ostali, na kakav način i zbog čega nas je napustila. Naše žaljenje zavrijedjuju samo oni koji su (prerano) otišli na put bez povratka.    Dok živi... Oni uvijek imaju izbor da učine ili NE UČINE nešto, uvijek imaju mogućnost popraviti ono što su pokvarili. Ako to žele naravno. U slučaju da ne žele ili da ne uvidjaju svoje greške: zašto pobogu ijednu jedinu sekundu protračiti na žaljenje što ih više nema u našem životu?!    

Usreći nekoga. Svaki dan. Malim znakom pažnje. Lijepim gestom. Riječju. Sitnicom koja život znači. Možda baš pogodiš trenutak u kome mu je to prijeko potrebno.  Pa ako se i desi da tvoju gestu taj neko ne cijeni ili ne razumije onako kako si ti zamislila, ne očajavaj. Ti ćeš bar znati da si nekome poklonila trenutak. I da je to sve što možemo dati od sebe. Da si htjela samo usrećiti. I nipošto nije problem u tebi ako neko ne zna ni prepoznati ni prihvatiti sreću.  

Mnogi smo, čekajući to famozno SUTRA, na svašta nešto zakasnili. Nismo nazvali dragu osobu: sutra ćemo. Nismo poslali poruku podrške nekome kome je itekako trebala: možemo to i sutra. A vjerujte mi, to sutra uvijek prodje i mi ni tada ne učinimo sve ono što bi htjeli. Što bi morali. Jer dragoj osobi sutra možda ne svane. I taj neko kome bi naša podrška jako puno značila, umori se čekajući je. Postane mu svejedno da li ćemo mu se ikad više javiti. Zato, ono sve što želimo, sve na što pomislimo i što bi, ili nama, ili nekome drugom pričinilo radost, učinimo danas. Nazovimo prijatelja, pošaljimo lijepu riječ nekom kome bismo njome željeli uljepšati ovaj dan.   Danas, ne sutra. Prestanimo se ponašati kao da nam je sutra zagarantovano!     

Trebale bi biti ovdje još jedna šoljica za kafu i još jedne cigare. I jedan osmijeh - najljepši i najdraži na svijetu. I jedan zagrljaj za dobro jutro, od kojeg kosti pucaju.  Onaj najjači. I jedna pričalica od ranog jutra - jedina koja mi nikad nije ni na trenutak zasmetala.  Trebalo bi sve to biti. A nema ničega osim mene, kafe i cigara. Samo mojih. Pa barem mogu pušiti, mogu kafu piti za obje. I mogu danima šutiti za obje. Ali... Ne mogu se nasmijati, ne mogu bez nje. I ne mogu riječima opisati koliko fali. Ona i sve njeno. Svakog jutra, svakog trena. Zauvijek! Kad je svuda vidim, a nigdje osim u duši mojoj je više nema 💔 Nikad više sa radošću neću doći u ovaj grad! Trenutno baš nisam ni sigurna da ću ikada više u njega kročiti. Jer koliko je nekada u meni bilo ljubavi, toliko je sada tuge. Ona me jedina dočekuje. I ispraća. Tuga i od svemira veća. U životu sam uvjerena jedino još u to kako niko ko nije doživio nešto slično to ne može razumjeti i kako niko to i ništa na sv...

Ne potcjenjuj i ne precjenjuj nikoga. Ma kakvim se imenom zvao, ma kakvu titulu nosio, bio prosjak, inžinjer ili predsjednik, niko nije ni više ni manje vrijedan od tebe.  Ne gledaj ni na koga sa visine i ne dozvoli nikome da tebe tako gleda!  Pod ovom kapom nebeskom svi smo jednaki. Ili bi bar trebali biti!  

Učio si me jeziku srca i jeziku ljudskosti. Usadio si hrabrost u moje oči. Odlučnost prvog nesigurnog koraka, kao i beskrajnu upornost svih ostalih koje sam u životu učinila. Bez tvoje nesebične podrške i bezuslovne ljubavi ništa od svega što sam postigla u životu, ne bih mogla. I kako iko na ovom svijetu može reći da te više nema, kad te evo, već više od pedeset godina nosim u sebi kao najveće blago koje je život kadar ljudskom biću pokloniti. Kad svo to vrijeme još uvijek postojiš - u meni i svuda oko mene. Na svim stranama mog svijeta drijemaš kao uspavana želja, kao vječita utjeha u svim životnim problemima i nedaćama, koje, kao i ostali ljudi doživljavam i preživljavam. Ali se i u takvim trenucima pokušavam voditi nekim tvojim uvjerenjima, savjetima, tvojim životnim mudrostima kojima si me onako, kao pravi roditelj, nesebično zasipao. Iako bez tebe fizično, i dalje živim s tobom, zauvijek ukopanim u samo dno moje utrobe. Kako iko na ovom svijetu može reći da te više nema, ...

Treba u ovim prohladnim i kišnim skoro pa oktobarskim danima u maju pisati o suncu. Suncu jednog dalekog grada. Suncu u njegovim stanovnicima koji ti na svakom koraku nude osmijehe i tople riječi, koji ti u svakoj situaciji (isto tako sa osmijehom) nude ljubazne odgovore na sva moguća pitanja. O suncu u vlasnicima lokala i restorana koji, opet sa smiješkom na licu, udovoljavaju svakoj tvojoj želji. Suncu koje je obasjavalo svaku stvar koju smo vidjeli, svaku kretnju koju smo napravili u ta tri i po dana. Da o duši grada čiji se dio zauvijek uselio u moje pore, i o svome dijelu duše koji sam tamo ostavila, da me negdje, u nekom najosunčanijem čošku, sretan zbog ponovnog susreta, sačeka kad se jednog dana vratim po njega, i ne govorim. Jer otići ću tamo opet, jednom, pa makar samo na par dan, kao i ovaj put. Prvi smo dan, pošto smo kao novajlije u gradu bili još poprilično nesnalažljivi, pješice prošetali do Torre Agbar, samo prošli pored ZOO-ja, u čijem sastavu se nalazi Parc de la ...