Filip ne vidi svijet – ali svijet kroz njega vidi ljepotu

Na scenu je došao tiho, gotovo neprimjetno. Bez velikih riječi, bez pompe. Samo on, klavijature, i osmijeh koji je govorio više od svih najava. Publika je šutjela. Nije to bila šutnja nestrpljenja, već ona sveta tišina u kojoj srce prepoznaje da će se dogoditi nešto veliko. I dogodilo se.

Filip ima cerebralnu paralizu. Ne vidi. Ima i dijagnozu iz širokog spektra autizma. Ali ono što ima više od svega je duša koja pjeva najljepšim glasom i ruke koje sviraju srcem.

Njegov nastup nije bio koncert u klasičnom smislu. To je bilo putovanje. Kad su prvi tonovi krenuli, dvorana se pretvorila u svemir tišine i zvuka. Niko od prisutnih nije gledao na sat. Niko nije mislio na probleme, račune, svakodnevne brige. Svi smo bili tamo – u sadašnjem trenutku, potpuno prisutni, s njim sjedinjeni. Jer Filip ne svira samo instrument. On svira život.

Svaka nota koju je odsviralo njegovo tijelo – koje je naučilo boriti se s pokretima, s koordinacijom, s ograničenjima – nosila je u sebi tisuće riječi koje nikada ne bi stale u govor. Muzika je ustvari njegov govor, njegova sloboda, njegovo oslobodjenje.

U jednom sam trenutku pomislila: "Ovo nije koncert. Ovo je više kao molitva." I taj me osjećaj nije napuštao sve do kraja koncerta. Nije me napustio ni do danas.

Filip ni u jednom trenutku nije tražio pažnju. Nije tražio sažaljenje. Samo je donio ono što nosi u sebi – čistu emociju, iskrenost, ljubav prema zvuku, prema životu.

U svijetu koji često mjeri vrijednost kroz uspjeh, normu, standarde i savršenstvo – Filip je, najjednostavnije rečeno, podsjetnik da su najljepše stvari one koje se ne mogu izmjeriti. Niti ocijeniti. Jer kako ocijeniti čovjeka koji vidi dušom, a najljepše govori muzikom?

Filip ne vidi svijet – ali svijet kroz njega vidi ljepotu. Ne treba mu vid. On je vizionar. Ne treba nijedne riječi reći. Muzikom govori dublje i iskrenije nego većina onih koji koješta i neumorno pričaju. Ne treba mu savršen pokret. Jer je u njegovoj nesavršenosti – savršena harmonija.

On ne poznaje pojam “nemoguće”. Stekla sam utisak da ga ne interesuju ni aplauz ni publika – on naprosto uživa u pjevanju i zna samo za srce koje svira. I upravo zato njegova muzika liječi. Umiruje. Budi u čovjeku ono najljepše, najemotivnije. Budi u čovjeku Čovjeka u pravom smislu te riječi. 

Dragi Filipe, ovom ti se prilikom zahvaljujem na tome što si svojim prisustvom pokazao i dokazao da je najvrijednija stvar na svijetu to da čovjek čovjeku bude oslonac, podrška, bez obzira na to kako neko izgledao, kako se nosio i sa kakvim sve životnim problemima se suočavao. Samo to. Čuj mene „samo to“. Zar ima na svijetu nešto veće i jače od toga?

Kada je zadnji ton utihnuo, kad se završio gromoglasni pljesak, publika je zanijemila. Niko nije odmah ustao. Jer to zapravo nije bio kraj. Bio je trenutak istine, unutarnje tišine u kojem su se lomile predrasude, rušile granice i stvarala nova spoznaja – da snaga duha ne poznaje dijagnoze.

Hvala i Jerneju naravno, jer je on takav kakav jeste, zbog svega što čini za Filipa i zbog njega, Čovjek - meni osobno najdraža titula na svijetu. I to nikako ne može biti svako.

Filipe, neka ti ovaj osmijeh, vrijedan svog bogastva ovog svijeta, koji si mi poklonio prilikom par minuta provedenih nasamo s tobom, nikad ne silazi sa lica! ❤❤❤❤