I ne, nisam uvijek jaka

Većina ljudi misli da sam uvijek jaka. Jer mi osmijeh, kad me sretnu, ne silazi s lica. A nisam. Ponekad se probudim i nemam snage. Ne za osmijeh, ne za razgovor, ne za hrabrost da budem »ona koja uvijek sve može«. I znate šta? To je u redu.

Navikli su ljudi na to. Da pregrizem, izdržim, nastavim dalje. Da se ne slomim – jer neko je uvijek računao na mene. Neko se uvijek ugledao na mene. Neko me vidio kao stijenu. A ja? Ja sam samo čovjek. Sa dušom punom krhotina koje lijepim kako stignem, u tišini, da niko ne vidi.

Ima dana kada me umor sustigne prije jutarnje kafe. Kada me pogled u ogledalu podsjeti da sam umorna od očekivanja, od borbi koje vodim iza zatvorenih vrata. Kada više ne znam da li šutim jer sam mudra, ili jer sam predugo bila ignorisana ili čak osudjivana kad sam govorila.

Nisam uvijek jaka. Nekad se raspadnem. U vožnji. Pod tušem. U sitnim satima kad svi spavaju, a meni se suze slijevaju po jastuku. I ne, tim priznanjem ne tražim sažaljenje. Samo pravo da budem ranjiva. Nešto što učim sebi dozvoliti. Nešto što samo oni rijetki – moji ljudi – vide na meni. Osjete. 

Ali u toj slabosti, u tom lomljenju, ima neke snage. Tada najviše osjetim koliko vrijedim – ne po tome koliko mogu da izdržim, već koliko sam iskrena prema sebi. Koliko sam živa. Jer snaga nije samo u tome da sve nosim sama. Snaga je i u priznanju da mi ponekad treba ruka, riječ, prisustvo. Podrška. Da mi treba predah.

Zato sebi više ne govorim: »Budi jaka.« Govorim: »Budi svoja. I kad sijaš. I kad plačeš. I kad sve ide kako treba i kad se sve ruši.« Jer ponekad nije slabost kad stanem. Slabost je kad mislim da moram kroz sve uvijek prolaziti sama. A ja – još uvijek učim da to ne moram.