U inat dijagnozama

Ponekad mi se čini da moj život liči na pokretnu traku na kojoj se, bez predaha, smjenjuju lijepe i manje lijepe stvari. Prepliću se dogadjaji, ljudi, osjećanja. Jedna dolaze, druga odlaze, treća me zateknu posve bespomoćnu i u trenutku razoružaju. I tako iz dana u dan. Kao da on vodi igru, kao da ja uzalud pokušavam usmjeriti njegov tok i barem naslutiti šta me u narednom trenutku čeka. Nekad se na toj traci neočekivano pojavi nešto lijepo. Trenutak koji zagrije srce. Jedna jedina riječ koja me raznježi. Nečiji pogled pun razumijevanja. Tada pomislim kako život, uprkos svemu, zapravo zna biti nježan i velikodušan. A onda, bez najave, pojavi se ono drugo – sasvim suprotno. Teško. Bolno. Ono što me zaustavi na trenutak i natjera da duboko udahnem, i da poslije danima skupljam snagu kako bih nastavila dalje. Kao da život stalno provjerava koliko još mogu podnijeti. Nekad sam pokušavala razumjeti zašto se sve to dešava. Zašto poslije i najmanje radosti često naidje ogromna tuga. Zašto me ...

Maske su oduvijek bile dio svakog sistema. Neizostavne su i u ovom današnjem društvu. I one fizičke, ali još više one nevidljive — one koje se zovu predrasude i koje ti drugi navuku čim te vide u kolicima. Pa se u većini slučajeva od tebe očekuje da budeš hrabra, ali ne previše glasna. Jaka, ali da nikoga ne uznemiravaš. Zahvalna, čak i kad te boli. Da nosiš masku „snažne osobe s invaliditetom“. Masku „inspiracije“. Masku „one koja se ne žali“. A ja ne mogu disati ni pod jednom od nabrojanih. Čak ni u ovo vrijeme kada ih većina nosi. Ne mogu disati kad se od mene traži da uljepšavam stvarnost. Kad svoju tugu, ali i sreću moram opravdavati. Kad svom umoru moram pronalaziti kojekakva imena. Kad moje istine postanu drugima neprijatne.  Ne želim nositi maske, jer NEĆU da se svijetom krećem umorna od glumatanja. NEĆU da me definišu ljudi koji o meni ništa ne znaju. Zato ću i dalje uvijek birati istinu, ma koliko to nekima smetalo. Biraću svoj put, ma koliko njih očekivalo ...

Moj život nipošto nije utrka za titulama, ni dokazivanje pred publikom koja zaboravi aplauze čim se svjetla ugase. Ne mjerim svoj put tudjim koracima niti odmjeravam svoje uspjehe po broju priznanja. Ne uporedjujem se – jer nisam i ne želim biti niko drugi osim sebe. U svojim sam mladjim godinama znala zagledati u tudje živote kao kroz staklo izloga: sve je izgledalo bolje, sredjenije, vrijednije. Ali tada nisam bila svjesna da ne postoji ista početna tačka, ni ista borba, ni ista pozadina onog što vidimo spolja, tako da mi je to uporedjivanje samo lomilo krila. Umjesto da letim, trudila sam se da budem kao neko drugi. A to uvijek vodi samo u jedno – gubitak sebe. Danas se naprosto krećem nekim svojim ritmom. Ponekad sporo, nekad malo brže, ali uvijek samo u svom pravcu. Ponekad tiha, ponekad razigrana, ali uvijek autentična. Ne takmičim se jer nikoga ne vidim kao protivnika – kako u životu, tako ni u ljubavi. Ne gledam ko je brži, uspješniji, ljepši, glasniji. Gledam samo još to k...

Užasavam se svijeta koji već odavno nije po mojoj mjeri. Buke koja nadglašava tišinu u kojoj ne pronalazim sebe. Površnih razgovora i praznih pogleda. Lažnih obećanja, isforsiranih normi, usiljenih osmijeha. Užasavam se svijeta u kojem osjećanja treba opravdavati, a ranjivost kriti. Od svijeta koji žuri, koji zahtijeva, kome ne pada na pamet da pita kako si. Koji se čudi kad kažeš „Ne mogu“ i koji sumnja kad kažeš „Dobro sam“. Ne tražim mnogo. Samo mir. Prisutnost. Ljude s dušom. Pogled koji grli. Riječi koje ne povrijedjuju. Tišinu koja opušta umjesto da boli. Užasavam se i same pomisli, da se ne bih katkad trebala zaustaviti. Da ne bih smjela disati punim plućima. Da ne bih mogla čuti sebe. Jer pobjeći od svijeta koji te razara nikako nije slabost. Hrabrost je to koju mnogi nikad neće doživjeti ni shvatiti. Hrabrost u kojoj se živi tiše. Lakše. I nadasve dublje.

Nekad sam se trudila razumjeti svakoga. Proniknuti u njihove razloge, traume, strahove. Izmišljati svakakva opravdanja za nepoštivanje, ignorisanje, bezobrazluk. Davala sam šanse i kad to niko ne bi, nalazila izgovore za njihovo ponašanje i kad ih drugi niko ne bi pokušavao pronaći. Uvijek sam vjerovala da iza svakog (ne)djela postoji neka priča, neko skriveno objašnjenje koje, ako dovoljno duboko zaronim, može promijeniti način na koji gledam na svijet i sve oko sebe. Danas – ne želim više roniti. Danas sve manje razumijem ljude. I sve ih manje želim razumjeti. Ne zato što sam ogorčena, već zato što sam umorna. Umorna od beskrajnih analiza tudjih postupaka, od pokušaja da u svakome pronadjem »ono dobro«, dok to isto »dobro« neumorno gazi moje granice. Umorna sam od toga da budem ona koja stalno »mora vidjeti« širu sliku, koja »uvijek mora« dokučiti »zašto je neko takav«. A niko se od njih nikad nije pitao kako je meni dok pokušavam razumjeti svaku uvredu, laž, svaku nepravdu koju mi n...

* krvna veza ne garantuje ti ni bliskost ni toplinu. Ljudi koje srećeš putem života mogu ti postati mnogo bliži i draži, njih čuvaj i njih se drži; * ma koliko se čovjek trudio da održi s nekim prijatan i poštovanja vrijedan odnos, sve pada u vodu ako taj drugi to ne želi, zato se oko takvih ne trudi previše;  * ne daji više mi mrvicu sebe onima koji te ne poštuju i ne cijene; *nikome više ne dopusti da se istresa na tebe u svojim lošim danima. Ko god da to učini, distanciraj se, pa bio to poznanik, rod rodjeni, prijatelj… Izvinjavam se, rekoh 'prijatelj', ali PRAVI PRIJATELJ TO NIKAD NEĆE NI POMISLITI A KAMOLI UČINITI; * pravi ljudi znaju tvoju vrijednost i cijene te, znaju kako tvoje vrline tako i mane i prihvataju ih, samo na njih se fokusiraj, oni ostali nisu bitni; * ne trebaš vjerovati više ničijim riječima ni laskanjima, djela su jedino što se broji; * poštuj sebe toliko da se emocionalno distanciraš od stresa i negativnosti koju šire ljudi koji ti nešto znač...

Kažu: ne očekuj ništa, pa se nećeš razočarati. Kažu: budi zahvalan na onome što imaš. Kažu: živi sadašnji trenutak, pusti budućnost, zaboravi prošlost. Ovo sve ostalo mogu razumjeti i nekako prihvatiti, ali... Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja? Zar nije očekivanje ono što nas ujutro diže iz kreveta, nada da će novi dan imati smisla, da ćemo sresti dragi osmijeh, doživjeti riječ razumijevanja, bar sitnu radost? Zar nije očekivanje da ćemo nekome biti važni, da će nas neko čuti, zagrliti, voljeti — ono što nas pokreće? Čak i kad kažemo da ništa ne očekujemo, potajno se nadamo — da bol popusti, da vrijeme donese olakšanje, da neko shvati, dodje, javi se. Da nas život ne pregazi ravnodušno. Možda ne očekujemo bajke. Možda ne vjerujemo više u čuda. Ali ipak čekamo... Makar znak svjetlosti u mračnim danima, makar njezin titraj koji donosi olakšanje, makar tišinu koja ne boli. Nije problem u očekivanju. Problem je kad ono postane težina koju drugi ne mogu nositi. Problem je kad od l...