U inat dijagnozama

Mora biti: negdje još postoje jutra čija srca kucaju jače u tvojim rukama. Negdje još postoje – nisi mogao sve odnijeti! Ovdje jutra na nas zaboravljaju, ne pamte promrzlu prozračnu zoru ogrnutu tvojom bijelom košuljom, sa omčom oko vrata. Ovdje je samoća i ti u njoj, no – ti to ne znaš. Negdje izvan nje bez mene voliš, i ljubiš, proljeće sniješ. A na mom jastuku nema mjesta za snove – istinu sanjam! I samo se putevi moji mrse tvojim koracima u buđenjima koja liče na krila bez ptice... Ovdje je otvoren prozor, i kroz njegovo šarenilo uvlači se slutnja tog što nisam a što želim biti: znojem tvojim presvučena košulja, zmijoliko tijelo kao hartija presavijeno preko tvoje daleke postelje... A ti tamo – bez mene, dok ja gorko pamtim jutra čija su srca kucala jače u tvojim rukama.  

Imam ja svakako i dobrih dana. Kad mi sve oko mene govori kako treba dalje živjeti i radovati se životu. I za one i baš radi onih dragih i dobrih ljudi koji nisu više s nama. Jer nas odozgo prate i čuvaju. Zar nas žele gledati tužne, ogorčene, ljute na sudbinu i na sve oko sebe, a ne moći nam pomoći?! Ne žele – uvjerena sam u to! Sinoć znam da su bili sretni. Znam da najviše vole vidjeti osmijeh na mom licu, čuti moj smijeh. A za njega je bio zaslužan niko drugi nego #beslagicenis_jedini_pravi   Hvala ti Enise što si mi priuštio salve smijeha, jer si time usrećio i moje najvoljenije!      

Ako se nikad u životu niste upitali da li ćete se ikad više znati i moći od srca nasmijati, ne pričajte meni o tugama. Ni pripadnosti. Ni o nedostajanju.  Ni o razarajućem bolu koji kida utrobu mi ne govorite. Ni o beskrajnim neprospavanim noćima. Ni o moru isplakanih suza. O jutrima u kojima ste se jedva natjerali, ne znajući ni sami kako ni zašto, da ustanete. Ni o tome, kako otada morate da živ(otar)ite samo sa četvrtinom srca.  I ne govorite mi nakon koliko bi vremena žalovanje "moralo" prestati, nakon koliko bi se vremena život "trebao" vratiti u normalu. Što se mene tiče, nikad se u potpunosti vratiti neće. Ni o gromoglasnom vrisku koji, ovako predveče, samo duša čuje mi ne pričajte. Ako niste to nikad doživljavali. I po stotinu puta ponovo sve to Bog zna kako i zašto preživjeli.

Zadnjih nekoliko godina, kad me bilo ko upita: »Ima li išta novo?« odgovaram mu: »Hvala Bogu nema.« Jer to NOVO u mom životu u velikoj većini slučajeva biva nešto što baš nije ni dobro, ni pravedno a ni za hvaliti ili radovati se. Samo što čovjek makar malo dodje sebi, samo što mu se bar na trenutak učini da je konačno uspio do kraja udahnuti vazduh nakon jednog gubitka, eto ga novi. I ništa se tu promjeniti ne može. Valja se ponovo nositi sa bolom i tugom koje donosi prerani odlazak nekoga ko ti je srcu mio. Ljudi smo većinu vremena premalo svjesni koliko smo prolazni. Premalo svjesni da možda nećemo dočekati ni kraj današnjeg dana a kamoli sutrašnji. Ni mi sami, a možda ni neko nama blizak. Smrt nas na to uvijek iznova neumitno podsjeti. Niko je od nas neće izbjeći. Pa zašto se onda ponekad, u pokušaju da sakrijemo svoja osjećanja, ponašamo sasvim suprotno od onoga što nam srce zbori!? Zašto ponekad, u časovima tuge, ljutnje, bilo kakve brige koja nas tare ili za nekog lošeg da...

Meša se davno već pitao ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljeće, a ja se svakog proljeća pitam postoji li igdje na ovom svijetu mjesto gdje jorgovan stalno cvjeta i miriše...  

Kad mi najviše nedostaješ, kupim bijele ruže. Nekad jednu a nekad cijeli buket. Nije bitno. I zamišljam. Zamišljam kako ih sva od neke lude sreće opijena, razdragana i omamljena njihovim mirisom uzimaš i svom svojom nježnošću i ljubavlju stavljaš u vaznu. Zamišljam kako me grliš beskrajno zahvalna na tom neočekivanom daru. Zamišljam... Samo te još zamišljati mogu. I sjećati te se, najnasmijanije, najljepše, najvoljenije... A riječi... E, s riječima je već drukčije. Uzalud se trudim. Jednostavno ne mogu pronači pa čak ni zamisliti one kojima bih mogla opisati svu ovu tugu, svu beznadežnost ovog „nikad više“ koje mi dušu razjeda.    

„Bože daj mi strpljenja. Odmah!“ To je bio moj moto. Oduvijek. Više od pola sam svog života bila nestrpljiva. Ishitrena. Htjela sve sad i odmah. Glavom kroz zid, ako treba, samo da što prije dodjem do onoga što želim. Ali strpljenje je joker. Strpljenje je onaj as u rukavu, kad nam se učini da smo ispucali sve druge mogućnosti. Sada to znam. Učim smirivati svoj um, kad mi nešto nije po volji, kad se u mene nanadano useli nemir. Učim ne razmišljati previše. Ne analizirati svaku prokletu sitnicu. Šta je ko rekao, zašto je to rekao, kakvom je bojom glasa to izgovorio. Šta je učinio ili šta nije. Zašto, kako... Više nije bitno. Ja moram ostati smirena, ma što i ko god da mi se u životu desi. Tačka.   Učim dopustiti stvarima da se dese (ili ne dese), pustiti svemiru da i on odradi svoje. (Čovjek i kad svom svojom snagom želi, ne može uvijek sve sam.) Da ne biva besposlen. Jer kad si besposlen, svakakve ti se gluposti vrzmaju po glavi. Znam to ja, a sigurno zna i svemir.    ...