U inat dijagnozama

Ljudi prečesto krive život za sve loše što im se desi. Za sve padove, tuge, nepravde, izdaje. Kao da je život neko biće koje planira kako da nas povrijedi. Kao da ima raspored patnje, adresiran po imenima. A on ni kriv ni dužan, samo postoji. On ne bira umjesto nas. Ne izgovara riječi koje mi odlučimo prešutjeti. Ne ostavlja, ne laže, ne vrijedja, ne udara. To čine ljudi.   Život bi trebali prihvatiti kao pozornicu. Ili kao platno na koje bi morali slikati svojim bojama, kistovima koje smo sami izabrali. On nam daruje jutro — ali mi odlučujemo hoćemo li ga dočekati budni ili prespavati. On pošalje kišu — a mi biramo hoćemo li pokisnuti ili zaplesati. Kriviti život je kao kriviti rijeku što nas ne zna nositi, a plivati nismo naučili. Kao kriviti sunce što nas opeče, a da se nismo pobrinuli za zaštitu.  Život nije protiv nas. Ali neće uvijek biti nježan. Zato što nije njegov zadatak da nam udovoljava, već da nam bude prostor gdje griješimo, ...

Nek' oni i dalje govore kako te više nema. Nek' to ponavljaju u nedogled, boli me briga. Kao da je bitna ijedna njihova riječ. Ja znam da te ima, više nego svih njih zajedno. U meni. Oko mene. U svakom mom dahu, svakoj zraci sunca koja me obasja. U svakoj ruži koja procvjeta vidim tebe. Svakog proljeća u mirisu jorgovana zamirišeš mi ti. U svakom osmijehu koji mi nepoznato dijete u prolazu pokloni ti si prisutna. U svakoj kapi kiše koju evo i danas oblaci nemilosrdno prosipaju, čujem tvoj šapat: »Kako ja ne volim kišu!« Ima te i u najsjajnijoj zvijezdi koja se na nebu stvori svake noći, pa bilo nebo oblačno ili vedro. U njoj uvijek zablista sjaj očiju tvojih. U svemu što vidim, svemu što taknem, svim lijepim trenucima koje doživljavam i dalje živiš. U meni još uvijek dišeš. Kroz mene. Kroz sve izgovorene i prešućene riječi koje samo ti čuješ, kroz sve zagrljaje koje ti dušom svakodnevno šaljem na nepoznatu mi adresu - tamo gdje si sada, tamo gdje moje ruke ne dopiru. Ali dopire...

Stvorila sam neki novi svijet. Novi svemir. Samo za sebe i za ljude s dušom. Ne borim se više protiv buke nekih sasvim suprotnih svjetova koji nisu ni nalik mome. Ne pokušavam više ni popravljati, ali ni razumjeti ljude koji se ni po čemu ne uklapaju u moje dane, koji ne zaslužuju da budu ni u mojim mislima, kamoli dio mog života. Možda sam nekad i htjela, iz inata, iz nade, iz ljubavi. Ali danas… Danas stvaram nešto drugo. Nešto posve svoje. Svoj svijet – tih i topao. Bez preglasnih riječi i praznih obećanja. Bez trke za priznanjem, za aplauzom, bez maski koje padaju kad svi odu. Svijet u kojem se šuti kad nemaš šta reći, a govori kad srce zatreperi. Svijet u kojem se pokatkad samo mirno sjedi i dočekuje budjenje novog dana kao čudo, a ne kao teret.    Svijet sačinjen od sitnih radosti – od pogleda koji ne osudjuju, od riječi koje liječe, od ruku koje te ne guraju od sebe, već te zagrle. Svijet gdje se ne hvali samo snaga, nego i nježnost. Gdje je priznanje vlastite slabosti ...

Nisam bila spremna. Mada sam iz mjeseca u mjesec gledala kako se tvoje zdravstveno stanje velikom brzinom pogoršava, kako iz mjeseca sve više propadaš... Nisam bila spremna! Čovjek nikada ne može u potpunosti biti spreman niti u potpunosti prihvatiti činjenicu da gubi dragu osobu.  I onaj tvoj posljednji zagrljaj... Teškom si mukom podigla ruku da me još jednom zagrliš. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je samo snage bilo potrebno da to učiniš. Ni pomislila nisam da je to poslednji put. Ni pomislila nisam da se time opraštaš od mene. Sada znam. Sada sve znam. I niti ne pokušavam zaustaviti suze kad pomislim na to.   Sutra će biti mjesec dana kako si me napustila. Tijelom. Dušom nećeš nikada! Hej, mjesec dana, a meni se čini da je cijela vječnost prošla. Prije par sam se trenutaka uhvatila u planiranju svog sljedećeg dolaska tebi. Pa me osvijestila stvarnost. Ni sad ne pokušavam zaustaviti suze. Nek' teku. Neka potope cijeli ovaj svijet koji bez tebe nikad više neće biti isti. Ni ...

Svaka tuga ovog svijeta nosi svoje ime. Neke se zovu neizgovorene riječi, neke neispravljene greške, a neke se zovu ljudi koje smo izgubili i nikada ih više nećemo vidjeti. Ima tuga koje šapuću tiho, kao da ne žele smetati, a ima i onih što se urežu u prsa i ne dopuštaju disati. Neke tuge krijemo pod osmijehom, dok nas iznutra nagrizaju. Neke nosimo kao medalje, kao dokaz da smo voljeli, vjerovali, dali sve od sebe. A ima i onih koje prešućujemo jer bismo ih riječima samo još više oživjeli. Svaka tuga ovog svijeta ima lice – lice rastanka, lice razočaranja, lice čekanja. I svaka od njih ima boju – ponekad je to siva kiša nad gradom, ponekad tamnocrna noć bez sna, a ponekad blijedoplava sjeta u očima. I koliko god imena da nose, tuge nas podsjećaju da smo živi, da osjećamo, da smo se u stanju vremenom izboriti s gubitkom jer smo prethodno bili dovoljno hrabri da volimo. Možda zato svaka tuga, ma koliko teška bila, nosi i skriveni dar – ona nas uči da će jednog dana ipak biti lak...

Bila jednom neka druga JA. Tiša. Povučenija. Nevidljiva, čak i sebi. Hodala je svijetom spuštenih pogleda, da ne bi koga pogledala u oči i slučajno otkrila vlastitu ranjivost. Nosila je tišinu kao plašt, a osmijehe kao masku. Govorila je "dobro sam" dok se lomila iznutra. Bila je dobra svima – osim sebi. Ta druga Ja znala je šta znači čekati. I nadati se. I razočarati se. Zgrčena izmedju želja koje nije smjela izgovoriti i snova koje je gurala pod jastuk da slučajno ne bi ometali tudje potrebe. Bila je ogledalo svima, ali nikad sebi. Gubila se u pokušajima da zasluži ljubav, potvrdu, toplinu – nesvjesna da se ni ljubav ni potvrda a ni toplina ne moraju zaraditi. Ali jednog dana – ne naglo, nego polako, korak po korak – počela je buditi onu pravu sebe. Počela je govoriti "ne" bez grižnje savjesti. Počela je prihvatati čak i ono "da" kada je život vodio putem koji nije bio unaprijed zacrtan. Naučila je da njezina vrijednost ne zavisi od tudjih očekivanja. Da...

Samo jedno lice imam i nosim ga svuda — u osmijehu, u tišini. I medju ljudima i u samoći. Kad najjače grlim i kad bez riječi odlazim. Nije ni maska, ni izlog za svijet; to sam ja — s dušom u očima i pogledom što se ne trudi da bi išta sakrio. Ne mijenjam se po potrebi. Ne pretvaram se da sam nešto što nisam, ne glumim da bih bila prihvaćena, da bih se bilo gdje uklopila. Ne skidam maske u trenucima kad svijet utihne, kad ostanem sama. Sve što na mome licu vidiš, to je moje: i radost, i bol, i sve ostalo što život sa sobom donosi.