U inat dijagnozama

* krvna veza ne garantuje ti ni bliskost ni toplinu. Ljudi koje srećeš putem života mogu ti postati mnogo bliži i draži, njih čuvaj i njih se drži; * ma koliko se čovjek trudio da održi s nekim prijatan i poštovanja vrijedan odnos, sve pada u vodu ako taj drugi to ne želi, zato se oko takvih ne trudi previše;  * ne daji više mi mrvicu sebe onima koji te ne poštuju i ne cijene; *nikome više ne dopusti da se istresa na tebe u svojim lošim danima. Ko god da to učini, distanciraj se, pa bio to poznanik, rod rodjeni, prijatelj… Izvinjavam se, rekoh 'prijatelj', ali PRAVI PRIJATELJ TO NIKAD NEĆE NI POMISLITI A KAMOLI UČINITI; * pravi ljudi znaju tvoju vrijednost i cijene te, znaju kako tvoje vrline tako i mane i prihvataju ih, samo na njih se fokusiraj, oni ostali nisu bitni; * ne trebaš vjerovati više ničijim riječima ni laskanjima, djela su jedino što se broji; * poštuj sebe toliko da se emocionalno distanciraš od stresa i negativnosti koju šire ljudi koji ti nešto znač...

Kažu: ne očekuj ništa, pa se nećeš razočarati. Kažu: budi zahvalan na onome što imaš. Kažu: živi sadašnji trenutak, pusti budućnost, zaboravi prošlost. Ovo sve ostalo mogu razumjeti i nekako prihvatiti, ali... Ko to može živjeti potpuno lišen očekivanja? Zar nije očekivanje ono što nas ujutro diže iz kreveta, nada da će novi dan imati smisla, da ćemo sresti dragi osmijeh, doživjeti riječ razumijevanja, bar sitnu radost? Zar nije očekivanje da ćemo nekome biti važni, da će nas neko čuti, zagrliti, voljeti — ono što nas pokreće? Čak i kad kažemo da ništa ne očekujemo, potajno se nadamo — da bol popusti, da vrijeme donese olakšanje, da neko shvati, dodje, javi se. Da nas život ne pregazi ravnodušno. Možda ne očekujemo bajke. Možda ne vjerujemo više u čuda. Ali ipak čekamo... Makar znak svjetlosti u mračnim danima, makar njezin titraj koji donosi olakšanje, makar tišinu koja ne boli. Nije problem u očekivanju. Problem je kad ono postane težina koju drugi ne mogu nositi. Problem je kad od l...

Mnogi ljudi na ovoj našoj planeti želimo isto. Biti voljeni. Vidjeni. Želimo biti sigurni. Slobodni. Želimo se baviti stvarima koje volimo. Želimo biti zdravi, nasmijani, ispunjeni. Želimo za sobom ostaviti neki bar i najmanji trag. Ali mogućnosti... E, tu nam se putevi razilaze. Nekome je početna linija odvajkada blizu cilja, a nekome cilj ostaje daleko, ma koliko se trudio. Nekome samim rodjenjem kao da su podarena krila, dok neko drugi takoreći od prvog dana ni kriv ni dužan nosi ogroman teret na ledjima. Neko ima bezrezervnu podršku svemira, dok se nekome na putu ka ostvarenju ciljeva gomilaju samo prepreke. Neko ima slobodu izbora, neko samo njen privid. Neko ima pristup obrazovanju, zdravstvu, kulturi... dok se drugi bori za osnovno dostojanstvo. I nije to uvijek stvar truda. Nije ni stvar pameti, rada, niti volje. Ponekad su naš život i želja da ga živimo onako kako želimo ustvari uslovljeni mnogim okolnostima: mjestom boravka, okruženjem, socijalnim ...

Ljudi prečesto krive život za sve loše što im se desi. Za sve padove, tuge, nepravde, izdaje. Kao da je život neko biće koje planira kako da nas povrijedi. Kao da ima raspored patnje, adresiran po imenima. A on ni kriv ni dužan, samo postoji. On ne bira umjesto nas. Ne izgovara riječi koje mi odlučimo prešutjeti. Ne ostavlja, ne laže, ne vrijedja, ne udara. To čine ljudi.   Život bi trebali prihvatiti kao pozornicu. Ili kao platno na koje bi morali slikati svojim bojama, kistovima koje smo sami izabrali. On nam daruje jutro — ali mi odlučujemo hoćemo li ga dočekati budni ili prespavati. On pošalje kišu — a mi biramo hoćemo li pokisnuti ili zaplesati. Kriviti život je kao kriviti rijeku što nas ne zna nositi, a plivati nismo naučili. Kao kriviti sunce što nas opeče, a da se nismo pobrinuli za zaštitu.  Život nije protiv nas. Ali neće uvijek biti nježan. Zato što nije njegov zadatak da nam udovoljava, već da nam bude prostor gdje griješimo, ...

Nek' oni i dalje govore kako te više nema. Nek' to ponavljaju u nedogled, boli me briga. Kao da je bitna ijedna njihova riječ. Ja znam da te ima, više nego svih njih zajedno. U meni. Oko mene. U svakom mom dahu, svakoj zraci sunca koja me obasja. U svakoj ruži koja procvjeta vidim tebe. Svakog proljeća u mirisu jorgovana zamirišeš mi ti. U svakom osmijehu koji mi nepoznato dijete u prolazu pokloni ti si prisutna. U svakoj kapi kiše koju evo i danas oblaci nemilosrdno prosipaju, čujem tvoj šapat: »Kako ja ne volim kišu!« Ima te i u najsjajnijoj zvijezdi koja se na nebu stvori svake noći, pa bilo nebo oblačno ili vedro. U njoj uvijek zablista sjaj očiju tvojih. U svemu što vidim, svemu što taknem, svim lijepim trenucima koje doživljavam i dalje živiš. U meni još uvijek dišeš. Kroz mene. Kroz sve izgovorene i prešućene riječi koje samo ti čuješ, kroz sve zagrljaje koje ti dušom svakodnevno šaljem na nepoznatu mi adresu - tamo gdje si sada, tamo gdje moje ruke ne dopiru. Ali dopire...

Stvorila sam neki novi svijet. Novi svemir. Samo za sebe i za ljude s dušom. Ne borim se više protiv buke nekih sasvim suprotnih svjetova koji nisu ni nalik mome. Ne pokušavam više ni popravljati, ali ni razumjeti ljude koji se ni po čemu ne uklapaju u moje dane, koji ne zaslužuju da budu ni u mojim mislima, kamoli dio mog života. Možda sam nekad i htjela, iz inata, iz nade, iz ljubavi. Ali danas… Danas stvaram nešto drugo. Nešto posve svoje. Svoj svijet – tih i topao. Bez preglasnih riječi i praznih obećanja. Bez trke za priznanjem, za aplauzom, bez maski koje padaju kad svi odu. Svijet u kojem se šuti kad nemaš šta reći, a govori kad srce zatreperi. Svijet u kojem se pokatkad samo mirno sjedi i dočekuje budjenje novog dana kao čudo, a ne kao teret.    Svijet sačinjen od sitnih radosti – od pogleda koji ne osudjuju, od riječi koje liječe, od ruku koje te ne guraju od sebe, već te zagrle. Svijet gdje se ne hvali samo snaga, nego i nježnost. Gdje je priznanje vlastite slabosti ...

Nisam bila spremna. Mada sam iz mjeseca u mjesec gledala kako se tvoje zdravstveno stanje velikom brzinom pogoršava, kako iz mjeseca sve više propadaš... Nisam bila spremna! Čovjek nikada ne može u potpunosti biti spreman niti u potpunosti prihvatiti činjenicu da gubi dragu osobu.  I onaj tvoj posljednji zagrljaj... Teškom si mukom podigla ruku da me još jednom zagrliš. Ne mogu ni zamisliti koliko ti je samo snage bilo potrebno da to učiniš. Ni pomislila nisam da je to poslednji put. Ni pomislila nisam da se time opraštaš od mene. Sada znam. Sada sve znam. I niti ne pokušavam zaustaviti suze kad pomislim na to.   Sutra će biti mjesec dana kako si me napustila. Tijelom. Dušom nećeš nikada! Hej, mjesec dana, a meni se čini da je cijela vječnost prošla. Prije par sam se trenutaka uhvatila u planiranju svog sljedećeg dolaska tebi. Pa me osvijestila stvarnost. Ni sad ne pokušavam zaustaviti suze. Nek' teku. Neka potope cijeli ovaj svijet koji bez tebe nikad više neće biti isti. Ni ...